Nera Pavičić: Moja iluzija

četvrtak, 14.03.2024.

Iskočiti iz kože

Nekad bih najradije iskočila iz kože. Danas bi najradije iskočila iz kože. Drže me na tankom ledu, osjećam se kao taoc sustava u kojem radim. Gdje se neki provlače, beskičmenjaci i političari, a radnici koji uspravno stupaju su ograđeni zidovima, pritisnuti okovima. Kako ne bi odletjeli, odmetnuli se nošeni vlastitim radom i trudom. Gledam to i ne vjerujem.
Gledam i vjerujem. I tužna sam. Ljuta sam. Na sebe, na svijet. Nagriza me briga i ljutnja i bijes.

Imam snažnu, gotovo neodoljivu potrebu primiti taj mobitel i ispucati ga u zid. Gledati ga kako se razbija u komadiće. Ali to neće ništa riješiti. Zar ne. Tako taj bijes raste, pruža svoje pipke, šalje signale cijelom mojem tijelu i osjećam da mi se svaka dlaka nakostriješila. Kao da na meni raste tisuću strelica spremnih za napad.

Jednog dana ću ovaj tekst preraditi u jednog Harlekina, ali danas, danas mi je dosta osjećati se kao istrošeni tepih automobila izderan od potpetica što se o njega upiru dok fine dame stišću gas u visokim petama.

nedjelja, 03.03.2024.

Harlekinov kist

Bio sam dijete, prije nego li sam naučio cirkuske trikove, bio sam dijete. Nespretno, usamljeno, tiho, razigrano. Moji prsti su tada umjesto kista za cirkusku šminku nanosili vodene boje na bijele listove. Slikao sam ljude znane i neznane, tužne i sjetne i one druge, sretne.
Bio sam dijete, a moj kist, u neukoj ruci, nespretno je lutao dolovima i brojegovima dubokih bora, zabrinutih očiju i veselih osmjeha. Tražio sam, savršenstvo, koliko dijete to može. Nisam znao da ću jednog dana debelim kistom nanositi bjelilo brisati bore, kao što sam tada nanosio boje.
Bio sam dijete i volio ljude, glasne i tihe, znane i neznane, želio saznati njihove tajne. Danas tajne su glasne u mojim mislima i umoran sam od njih dok bježim u svijet cirkusa, siguran da me tamo neće naći brige.

Oznake: Harlekin

petak, 03.03.2023.

Harlekinov osmjeh

Nekad su noći duge, vlažne kao suze koje se spuštaju niz Harlekinovo lice, ostavljajući duboke tragove u bijeloj šminci. Nekad se čini da stvarno plače, kao da suze nisu nacrtane i crne linije su istiniti tragovi suza. Istina. Tuga nije istina, tuga je debelo blato, mulj u koje propadaju stopala, ona poput utega obješenih na ramena i opasanih oko nogu, pritišće Harlekinova leđa i sputava njegov korak. Jednom je klečao u maloj kuhinjici i ridao. Možda je to bila tuga koja je kao nada u grčkoj mitologiji zatvorena u kovčegu, čučala u mraku. I kad su svi osmjesi, šale i nepodopštine otišle, puštene u svijet, iz njegovih ruku, očiju, s njemih usana podignutih rubova, ostala je samo tuga. Tuga je savinula njegova koljena, tuga je osjećala tvrdoću poda i prigrlila bol, tuga je držala njegove oči stisnute, skrivene od mraka i svjetlosti i polutame.Tuga je grčila njegove ruke oko tijela i glasno jecala, jer je tuga glasna. Harlekin je samo nijemo gledao u ogledalo i nanosio zadnji sloj bjelila preko svojih umornih obraza.

Harlekinov tramvaj

Sunčano, pomalo maglovito jutro, lijeno se provlačilo kroz krošnje drveća i obavijalo svoje maglovite prste oko zgrada u nabijenim uskim ulicama i širokim alejama. Ohrabrivalonje sramežljivo sunce da obasjava vrhove zgrada i zaljepljuje prolaznike, razbijajući avoju svjetlost o tisuće maglovitih kapljica. Idila. Pod punom šminkom, pomalo blijed ispod bijele boje i rumen od grotesknog rumenila sjedio sam u tramvaju. Promatrao je ljude. U mojoj glavi svatko je imao priču. Blagajnica s umjetnim trepavicama pod punom ratnom, pardon kozmetičkom opremom, na putu je prema radnom mjestu, poznatom kozmetičkom lancu, sjedila je točno nasuprot njega. Ispred mene, iz radnika s proizvodne linije, koji dnevno prebacuje tone, dopirao je miris domaće kobasice, nedavno konzumirane, možda uz čašicu šljivovice, podsjetio me na pekaru pokraj koje ću proći i ukusne sendviče koje tamo prodaju. Nisam gladan, ali sendvič će u neko doba dobro doći. Ipred uređene blagajnice sjedila je starica, vjerojatno na putu do placa, u njenoj torbi zveckale su boce, pivske vjerojatno, nije baš izgledala kao tip cugera, ali dok sam izlazio s tramvaja, sasvim slučajno sam zapazio njena šoping kolica, onu torbu s kotačima i nju kako kupuje čokančić na trafici. Jedan kratki za dobro jutro. Tko bi rekao, izgledala je tako starozagrebčanski, starodamski, dotjerana, stari fijaker, uređen za paradu i izlazak na plac. Ali čokančić je čokančić, ne pita za godine, status i cijenu, samo se ušulja u dnevnu rutinu.
Ja, koga su mnogi iskosa gledali, a još više njih nisu uopće doživljavali, polako sam se približavao svom malom kutku i spreman za novi dan, poklonio se, sebi, publici koja će tek naići i suncu koje je nemilice žarilo moje oči.

srijeda, 18.03.2020.

Nije sve crno

Uz sve negativne strane ove izolacije nije sve crno. Radim neke stvari za svoja predavanja koje sam vec dugo vremena razmisljala da napravim, ali nikako nisam dosla do toga da sjednem i pocnem raditi. Nisam znala koju tehnologiju koristiti, uopce koji alati postoje, a sada sam jednostavno krenula i sve lijepo funkcionira. I mislim si, posao ljudi koji su stalno pred kamerom nije nimalo lak.

ponedjeljak, 09.03.2020.

Zamaskirani kao da maskembal nije prošao

Korizma je. I to nema veze baš previše s ovim kratkim postom. Danas imam studenticu iz jedne balkanske zelje, kreativku s kojom sam podijelila svoje hobije, pisanje Harlekinovih pustolovina je jedan od njih, slikanje drugi. Obzirom na činjenicu da blog nitko ne prati i stvarno služi kao moj intimni dnevnik, ali ja sam zbog svih ovih gluposti oko GDPR-a, zaštite same sebe, počela pisati tako udaljeno, bez prisnosti, zakrabuljeno, da, iskreno, niti ja ne želim čitati ovaj blog. Stoga se ne čudim da ga niti drugi ne čitaju.
Da se vratim na svoju studenticu, nazvat ćemo ju Ljubičica, iz jedne države koju ćemo nazvati Jug Balkana, niti ne zna da postoje blogovi. Eh u tom trenutku sam pomislila, ajme pa prošlo je 15 godina od mog prvog bloga. To je zastarjeli format i koliko god željela da doživi uzlet, da ga ljudi stvarno dožive, osjete, teško da će se to dogoditi.
Zakrabuljenost, dugo vremena sam pisala blog pazeći da ne odajem spol. Mislim, žensko sam, jasno kao dan, ali pisala sam tako da se to ne razaznaje jer mi žene iako smo jako snažne i ujedinjene na 8. mart (jer iskreno 8. ožujka meni ništa ne znači), obično smo, ne samo neprijateljski raspoložene prema drugim ženama, nego nas niti ne zanimaju druge žene. Možda nas suprotni spol privlači i u književnosti, glazbi, interakciji, možda baš zato jer same sebe poznajemo i prepoznajemo prelako, prebrzo, predobro.
I sad dok si razmišljam da li da objavim ovaj post i koliko podataka o meni sadrži, samo ću nabrzaka stisnuti 'Objavi'.

Do čitanja.

Harlekinova jakna

Crvena jakna, neobična vjetrovka, pomalo obješena, izlizana i otrcana, visjela je s njegovih ramena. Dok je hodao uzdignute glave, spuštena pogleda, pomalo neodlučan da li je ponosan ili samozatajan, ona ga je grlila. Grlila ga je kao što su ga grlila sjećanja, na duge šetnje, meke dodire, veselu mladost. I štitila ga je, kao što su ga štitile majčine ruke i beskrajni dječji poljupci. Kad je padala kiša njegovi koraci su šljapkali po mekom blatu, kad je padao snijeg njegov osmjeh je bio postojan dok su mu se pahulje topile na obrazima. Nije bio previše pismen, nije imao niti previše pametan telefon, nije ga zanimao niti kompjuter. On je volio vjetar, kad je bilo dovoljno toplo da hoda raskopčane jakne, a dovoljno hladno da mu se znoj ne slijeva niz čelo i pazuha ne smrde. Njegov osmjeh je bio malo skošen, pogled malo vragolast. Ne treba puno brinuti o njemu, imao je on veličanstvenih dana kada je njegova jakna stajala okačena na čavao, a njega je krasilo svileno harlekinovo odjelo. Imao je i onih loših dana, kad su crna šminka i bijela šminka bile iste boje, samo drugog tona. Ne treba puno misliti o njemu, negdje, u tamnocrvenoj jakni talambasa po svijetu.

ponedjeljak, 04.02.2019.

Harlekinova golotinja

Sjedi pred ogledalom, skinuo je maramu oko vrata, namučio ga taj čvor. Uz koju psovku i izmučene jagodice, uznemirene živčane završetke, čvor je popustio baš onaj tren kada je pomislio na škare.
Harlekinova šminka nije se protezala dalje od brade, nanešena u stiu venecijanske maske, sa dvije-tri zacrnjene suze. Ne, točno dvije, ispod likevog oka, malo zamaknute kao da su kapnule i klize niz obraz. Dan je isprazan, gotovo kao i frižider koji stoji u kutu. Mala kuhinjica, zatrpana suđem čeka sutr ili neki drugi vedriji dan.
Pred ogledalom, nag do pasa, razmišlja o sljedećoj točki, o sljedećem nastupu. Kako pomaknuti granice, a opet ostati objema nogama na sigurnom tlu, ne baš na tlu, više na žici i ne baš sigurnoj više napetoj, jer Harlekin je akrobat, pomalo usamljen u svom stremljenju umjetničkom savršenstvu. On je naivn lik, ništa ne skriva, siguran u svojoj koži, siguran da će sutra doći i da je jučer prošlo.

Oznake: Harlekin

četvrtak, 02.08.2018.

Rođeni pobjednik

Nešto si mislim, nije lako biti pobjednik. Navikneš se nekako na teški zivot, na neimaštinu, na žrtvu, snalažljivost i odjednom, pobjednik si.
Odjednom, nemaš samo sebe na brizi. Odjednom, čitav svijet zna za tebe. Pitaš se kako je to moguce, jesam li to ja na tom tronu, ili mi se priviđa.
Volim engleski jer ima jedna dobra na engleskom, 'life is a roller coaster' iliti ve si gore ve bus dole.
Svi smo pomalo adrenalinski junkie-i, al ono ne fini ovisnici, nego odrapanci u dronjcima koji ovise o dozi uzbuđenja.
Možda je život jedenje, pijenje, sranje, pišanje i seks, bar za neke. Nekima je prazna slikovnica i puno olovaka u boji. Plave za nostalgiju (blues), crne za granice i slova, crvene za vatru, žute za Sunce, zelene da se nađu, odmor za oči. I bijela, nitko ne zna zašto. Možda za tugu. Jer tuge su bijele, nevidljive.
Čak i pobjednici ne nose uvijek kockice iste boje.

četvrtak, 19.07.2018.

Harlekinov poraz

Danas dizem ruke od svega. Sa suzama u ocima, dizem ruke. Osjecam, teske su. Dok gledam zvijezde i vjetric mi mrsi kosu, a spodobe maste polako prolaze kroz moje jave, u mislima gradim nedostizne snove.
Borio sam se protiv nemani, snazne poput korijenja stoljetnog hrasta, velike poput umisljenih strahova i strasne poput tudjih nocnih mora.
Svaki mali poraz je pekao kao suze na izranjenim obrazima, a svaka pobjeda poput droge me nosila sve blize mome cilju.
Danas, draga publiko, odustajem. Dosao sam do zida i ne vidim kamo dalje. Nisu me poucili klaunovi prije mene, nema trapezista da me podignu preko na svojim ljuljackama, nema iluzionista da me prosvercaju svojim muckama. Samo jedan ogroman zid, obojan mjestimice zelenom ljubomorom, sivim ocajem i crvenim bijesom.
Nemam novaca da unajmim Nada d.o.o. da doveze svoje bagere i porusi sve te utvare moga zida.
Danas eto, dan je za poraz, a sutra, sutra cu voditi nove bitke.

Oznake: Harlekin

petak, 06.07.2018.

Milestones

Trenutno pisem neki rad, situacija je vrlo neizvjesna. Rjesavam neki imaginarni problem zastarjelom metodom da bih dokazala sebi, a jos vise profesoru na ispitu da ja to mogu. Istovremeno nailazim na razne paradokse u znanosti u lijepoj nasoj i ne mogu si pomoci.
Slusam te price i pitam se sta ja tu vise radim. Cemu sve to? Da bi me netko potapsao po ramenu. Yaaay! Bravo, doktorirala si. I sta onda? Nedavno je netko rekao - Ma da, doktorat samo pokazuje da si savladao tehnike znanstvenog rada. Cini se da ja jos nisam. Paradoksalno i otuzno. Mora biti paradoksalno. Ne moze ne biti paradoksalno.
Dok sam studirala gotovo sam propovjedala o vaznosti uvodjenja informatike u visoko obrazovanje, ne kao discipline ili izdvojene grane, predmeta, nego kao tehnologiju, integralni dio klasicne znanosti. I dalje propovjedam o vaznosti informatike na svim razinama obrazovanja i pitam se da li je to moguce, da 15 godina kasnije jos uvijek razgovaramo o izgradnji kurikuluma koji ce sadrzavati Informatiku. Pitam se nije li vjeronauk, uz sve te rastuce drustvene probleme izgubio primarnu funkciju? Zar nije smisao vjeronauka vjera, moral, duhovno uzdisanje, a sto je postao? Alat za politicke borbe, model zbrinjavanja odredjenog kalibra nastavnika i vjerskog osoblja? Iskreno, sve je to tuzna slika nekog drustva koje se uzalud bori protiv vremena, ne protiv promjena, kao sto su tranzicija i razni drugi demografski i geografski fenomeni vec protiv vremena, evolucije, prirode.
Nisu li migracije oduvijek postojale,nisu li civilizacije oduvijek nestajale?
Kud ide ova post? To nitko ne zna, jos.
Imamo neke lude predrasude da se danasnji klinci radjaju s informatickim znanjem, a to je potpuno netocna i opasna pretpostavka. U nekom smislu im dajemo premalo i premalo trazimo od njih obzirom na to koliko obrazovnih materijala im je dostupno na klik. Istovremeno gomilanjem dostupnih informacija gubi se logicno misljenje, kriticizam.
Tesko je danas biti umjeren, realan, dobar poucavatelj. Mozda je to uvijek bilo tesko. Na kraju, nije to vazno. Vazno je da se trudimo i vjerujemo. Srecem toliko ljudi koji vjeruju u svoj posao, svoje poslanje i to mi daje nadu da cu mozda i ja jednog dana vjerovati.
Za sada, ne mogu si pomoci, vidim tolike paradokse i pitam se ima li sve to smisla.

Slusala sam tog mladog genijalca, sto je kriknuo poput galeba u preletu iznad Jadrana na putu za Cambridge. Da, kao kriticar, sve je rekao sto je problem od postanka Lijepe nase, ali i kao mnogi drugi nije rekao sto bi ucinio, sto bi promjenio, nije ponudio rjesenje. U maniri mladog covjeka iskazao je bunt protiv sistema. Sto nakon toga? Bit ce jos jedna tocka u statistiki iseljavanja mladih. Na kraju, oni koji ostaju imaju tezak posao izgradnje drustva, drustvenog sistema koji treba ubrzati i nadzivjeti tranziciju. Hoce li isti ti biti zrtve tog procesa? Ili vec jesu?

Bolno je to priznati da smo udzbenicki primjer drustva u tranziciji i da su svi fenomeni koji se odvijaju kod nas ocekivani i predstavljaju problem svih drzava istocnog bloka.

Jebala vas ex you. Da je trebala opstati, opstala bi. Da se kapitalisti ne bi poveselili, slobodni kapitalizam je vec u zalasku, a mozda nikad nije ni postojao.

Eh da, ovaj post nije otisao nikud, vratio se na pocetak. Psi laju, karavane prolaze. Vrijeme ce pokazati.

Naslov? Ma da, napravila sam velik dio posla danas, simolicki se blizim kraju i samo je pitanje vremena i rada kada cu zavrsiti. I uz parolu - Nek zivi rad, idem na spavanje, mastati o a la Le Corbusier lezaljci koju cu si kupiti kad napokon doktoriram.

Laku noc

ponedjeljak, 02.07.2018.

RIP bloger.hr

Eto ga, konacno je i njemu dosao kraj, mojem nekadasnjem blogu na bloger.hr.

Osjecam se izdano. Index je digao ruke od blogera, prakticki bez da obavijesti korisnike. Ok, nije me to iznenadilo bas jako i vecinu stvari sam jos prije prenijela na ovaj blog kad sam vidjela da bloger propada. Svejedno, taj blog je krenuo kao odusak pa kao povratak pisanju smusene poezije i na kraju kao medij za povremenu komunikaciju s nekim ljudima koji su u nekim trenucima bili u pravom virtualnom prostoru u pravo vrijeme.

Duboko vjerujem u virtualna prijateljstva i prijateljstva opcenito. Ti ljudi koji su citali moja pisma ili Harlekine, nesvjesno su saznali o meni daleko vise nego mnogi koji me srecu svaki dan u fizickom zivotu. Tajne tuge, nesigurnosti, zelje daleko su intimnije od "Dobar dan, kako ste?... Kakvo vrijeme!...Kad ce taj petak." I ostalih radnickih parola koje razmjenjujemo u hodnicima. Daleko snaznije poruke i emocije smo razmjenjivali na kratko u tom virtualnom prostoru od vjecnih "Nazovi me... moramo na kavu... uf koliko posla me ceka.."

Cesto smo u realnom svijetu optereceni egzistencijom, disemo plitko u strahu za novcanik i najcesce potiskujemo sve drugo. Koje drugo? Ponos, za svaki prezivljeni trenutak u svijetu izokrenutom naopacke, za svaki iduci dan koji smo jos tu, tijelom u Hrvatskoj. Tugu, za svaku razdvojenu obitelj, za vremenom koje je proslo, kojeg se tako povremeno sjetimo. Srecu, za svaki ubrani krastavac, ispjevanu pjesmicu, rjesen zadatak.

Post je izgubio ritam i zavrsavam ga optimisticnom notom:
Jeb...s bloger, ima i drugih blog alata na ovom svijetu.

subota, 28.04.2018.

Harlekinova torba

Stara, pomalo ofucana, kožna aktovka stajala je pokraj stola u kafiću. Prolazili su ljudi. Užurbano. Poneki bi i zapeo nogom za nju. Nema veze. Njen vlasnik bi ju samo nemarno pomaknu nogom na staro mjesto.
Imala je ogrebotinu. Jedan dan, njen vlasnik je zašao u zološki vrt. Neko dijete je pružalo bananu, vlasnik je zamahnuo torbom, dijete je dobilo po ruci, čimpanza je odskočila od rešetke, torba je bila ogrebana, majka uvrijeđena.
Nema veze.
Svi prsti su bili na broju.
Drugi trag je bio od boje, bijele. Vlasnik se opet smucao po gradu, sa skele bolnice kapala je farba.
Na prozorima bolnice djeca, uzbuđena, vesela. Stiglo je proljeće. Nasmijana su gledala čovjeka kako skače u stranu dok sa skele pada kanta boje. Kapljice prskaju, kroz prozor se ori.
U kafiću, neka mlada dama je sjedila za susjednim stolom, klasična priča. Ambiciozni roditelji, poslali je na studij, a ona obilazi kafiće i ispija kave. S blagim gađenjem je promatrala mladića s žuljevitim, radničkim rukama. Na licu mu bore od smijanja, a ofucana stara aktovka stalno svima na putu.
Taj dan, nakon nastupa u zološkom i kratke točke na pedijatriji, Harlekin je poželio popiti kavu.

utorak, 05.05.2015.

Bijela duga traka

Zamisli dugu bijelu traku

Spore korake, prljave stope

Njeno lagano uvijanje

Beskonačnost u kojoj se proteže

 

Zamisli dugu bijelu traku

Omotanu oko tankog zapešća

Uspinje se preko laktova

Miluje vrat, meka i svilena

 

Zamisli dugu bijelu traku

Kuckanje sata i oštri pogled

Sive oblake i kišne kapi

Ostavljaju mokre tragove

 

Zamisli bijelu dugu traku

Oponaša neobuzdano vrijeme

Ona je staza kojom putuju sati

Na njenom početku rađaju se oblaci

subota, 18.04.2015.

Ljubavi ljubav

Je li ljubav, ljubavi 

Poljubac u predvečerje

Dodir pomalo plah 

 

Možda tiha pjesma

I u pjesmi tišina

Za čežnje uzdah

 

Duga noć i lahor

Tisuću ruža miris

Vratu nježni dah

 

Je li ljubav ljubavi

Vapaj sreći, sigurna

Luka za svaki strah

nedjelja, 05.04.2015.

Harlekinove cipele

Kažu da su cipele važan dio imidža jednog muškarca. Tako je Harlekin jednog vjetrovitog dana krenuo u pohod na dućane. Nije mu bilo do kupnje. Duboki džepovi crkuskih hlača vječto su prazni, želudac uvijek pomalo kruli, a tanka majica uvijek sa kojom rupicom, taktički skrivena ispod jakne koja je vidjela bolje dane. Njegov koraci u iznošenim crnim radničkim cipelama ječali su napola praznom ulicom i dok su prolaznici izmoždena lica hitali svojim kućama, žurno napuštajući urede u kojima su poput pilićarnika sa kratkim pregradama ili zatvora zatvoreni po cijele dane, on je polako hodao. Zvirlao po izlozima i zamišljeno gledao cijene.

Nije uzdisao. Muškarci ne uzdišu jer ne mogu kupiti skupe cipele, one su ionako nepotreban luksuz, ali kad bi bar bile udobne poput ovih, ili kad bi bar imale tako kvalitetne šavove poput onih, a opet da ne moraš pretražiti cijeli grad ili nedaj Bože čekati sniženje. Danas je dan, napokon, za kupovinu jednog para. Možda taj par neće trajati vječno kao one ručno rađene iz radionice poznatog majstora Mrkonje, ali da potraju koju sezonu.

Koja budala je rekla da se o čovjeku može puno saznati po cipelama? Tko bi po cipelama mogao zaključiti da je baš Harlekin vladar cirkuske pozornice, da za njim uzdišu dame i zadivljeno ga prate dječaci dok hrabro korača po žici. Možda su nekome cipele simbol, ali dok je bos na trapezu, Harlekin je tada svoj. Govori li to što o njemu. Da li je pravi Harlekin onaj bos i gotovo gol, s debelim slojem šminke na licu? Ili je pravi ovaj što se skriva po uličicama, u nadi da njegovu bijedu nitko neće zapaziti, obučen kao prosječni prolaznik, anonimni nesretnik.

Kada bi se baš zagledali u njegovo lice, ti prolaznici što se žure ili oni iz publike da otrgnu pogled od njegovh snažnih ruku i spretnih nogu, vidjeli bi možda napokon čovjeka. Njegov upitan pogled, možda poneki strah, zrno koncentracije i mrvicu tuge. Vidjeli bi zamišljene oči, ponekad zamagljene od umora, pomalo opuštena lijevog kapka. Možda bi baš u tom trenutku njegove nosnice nervozno titrale zbog ostatka ljutnje ili bi se njegove usne lagano izvijale od tragova osmijeha.

Od cipela, kad bi prolaznici digli pogled do para pronicljivih očiju, možda bi napokon vidjeli čovjeka.

ponedjeljak, 30.03.2015.

Dvojica

Zazvonila je budilica
Dvojica su jutros obukla tamno odijelo
Dvojica tebe umiše lice
Svakom je kravata drugačije stajala
Dok jednog guši
drugi ju kao kolajnu namješta

Dvojica tebe ušla su u restoran
Dvojica su naručila ručak
Jedan je gladno zatražio veliki odrezak
Jedan fino vino za osjetljivo nepce

Dvojica se osmjehnuše posluzi
Jedan djevojci u minici
Jedan pristojnom nasmješenom licu
Dvojica se osvrnuše oko sebe nakratko
Jedan je primjetio prijatelje
Drugi je pozdravio rivale

Dvojica su izašli iz restorana
Jedan je predatorski promatrao žene
Drugi im je na izlasku dobacio osmjeh

Dvojica tebe uvečer liježu
Jedan u pidžami
Drugi usamljen

Hoće li ljubav nacrtati Sunce

Kad se sve sile protiv ljubavnika urote
Kad vrijeme zagrli kazaljke sata
Kad drugi naprave obruč predrasuda
Oni će čeznuti za tišinom u očima

Možda nisu stvoreni da pokore
Ovo stoljeće niti iduća dva
Možda su stvoreni da pate
Da njihova srca tuguju za granicama
Koje nikada neće prijeći
Da tijela boluju od virusa
Koji nikada neće preboljeti

U ogledalu golotinja lišena topline
Mašta razbija njenu prokletu sliku
Dok raspleteni drhte od usamljenosti
Jedna polovica šuti ukočenih ruku
Promatra nemoćne prste

Ljubav je toplina i dodiri
Čežnja za ispunjenjem
Oblak na plavom nebu
Ugažena trava što svjedoči
O strastvenom ljubavnom činu

Ljubav nasmijava i glasno vrišti
Slomljenima trga srce iz grudi
Pokreće snažne butine
Umiruje neutješne misli

Kad ljubavnike napuste strast i požuda
Hoće li ostati dovoljno topline
Za duge bijele zime
Dovoljno smijeha za oblačne dane
Hoće li ljubav nacrtati Sunce
Na zamagljeni prozor

Harlekinovo priznanje

Nastup je odgođen večeras. U zadimljenom baru, za šankom promatram gotovo praznu čašu. Umjesto preslatke votke, u časi pelin, pjevuši tvoje ime, a konobar me kao prijatelj gleda, podrugljivo, pomalo, prateć očima tragove šminke. Ove noći dvojbe pričaju priču. Nemir me tjera da uništim svu ljepotu, da umaknem dobroti i pustim na slobodu sve mračne misli. Nesretan jer sam sretan, nemoćan pred osmjesima i gestama ljubavi.

Ako ti ispričam o malom mravu, što jurca pod mojom kožom, gricka ponekad jagodice mojih prstiju i šeta mi zatiljkom, niz kralježnicu pa do peta šireći nemir. Ako pustim tog mrava hoće li pred tvojim očima postati neman, odnijeti te? Ove noći vidim strašno predskazanje, pred njim bježim, potiskujem sirotog mrava, koji uporan opstaje. Svakim dahom sve bliže slobodi, a nikako da umakne propasti.

Jednom kada demoni prestanu biti dio maske za nastupe i postanu stvarni, kada im krila polete i oštri očnjaci se zariju u moje dlanove, kada mi utvare obuzmu grimase i manire, hoćeš li nježnom rukom odagnati more? Hoćeš li otpuhnuti ogromne sjene što ih stvara mrav pred svjetlošću svijeće i držati me čvrsto za ruku, usidrenog? Kada tajne postanu baloni, prijeteći da će me odnijeti nošeni vjetrom, molit ću te da budeš moj kamen, mirno me svojom snagom zadržiš na tlu. Kada klica vječnog leda, noćas još zatomljena, pusti izdanke i vrijeme joj da snagu, korjenje i gomolje, sjeme za sutra, a slabo srce se stisne i da strahu mjesta da ga porobi, ledenu tamnicu da ga zatoči, tada ću te moliti da me ugriješ svojom ljubavlju.

Kada prođu sve nedaće sto ih čitam u ovoj gorkoj čaši kao vračara u kristalnoj kugli, opet ću znati da te ne zaslužujem pa iako s osmjehom na licu, moje tuge će plakati, negdje daleko pjesme će jecati na papiru i strahovi će tresti stihove. Tog dana kada nebo bude vedro i sve lijepo na svijetu, moje srce puno divote, opet će pobjeći od sreće.

Harlekinova zaštita

Glasno režanje prenulo ga je iz sna, uspavana ljepotica nježnih manira pokraj njega i dalje je plovila prostranstvima mašte, dok su njega milovali hladni prsti noći. Nemir i radoznalost odagnali su snenost iz njegovih pokreta pa iako nerado ustao je i krenuo k prozoru. Razmaknuo je teške zastore i bacio pogled na neprovidnu tamu vanjskog svijeta. Rastrgan između zova tople postelje i drhtave radoznalosti, pokušavao je pogledom proniknuti kroz crnilo i raspoznati mračne obrise što su se mreškali u mahnitoj, bezglavoj potjeri između hladnih monumenta ljudske pohlepe. Kutije šibica poredane u pravilnim obrascima, u kojima su uredno poslagani uspavani životi, nadvijale su uske ulice obasjane slabim svjetlom zvijezda.

Nasumične, strašne zvijeri kao vrsta pred izumiranje škrgutale su zubima, njihove uvijene kandže su škripale u dodiru s tvrdim ulicama. Njihova tamna krzna, skrivala su im lica, možda ljudska, možda zvjerska. Udaljeno zavijanje i pokoji čudni zvuk narušavali su tešku tišinu.
Harlekin je promatrao samo nekoliko trenutaka, dok su mu se u glavi množila sanjiva, besmislena pitanja.

-Kamo idu nemani iskešenih zubi? Da li njihovi koraci hitro grabe u bijegu? Mehanika ili čista kemijska reakcija, adrenalin su ono što pokreće njihove udove? Imaju li emocije? Pitam se, - bezglasno je dvojio Harlekin igrajući prstom po rubu kristalne čaše ispunjene crvenom tekućinom koja se ljeskala poput mirisne krvi - pitam se kamo idu ljudi kad ih zvijeri obuzmu?

Meka postelja mirisala je po svilenoj puti i strastvenoj ljubavi. Ispod pokrivača ocrtalo se opojno tijelo, rasuta kosa ljeskala se mjestimično na skromnim tracima svjetla.

- Hm, Harlekine, kasno je - mazno ga je prenula iz nadrealnog sna, njen osmjeh bajkoviti nagovještaj ispunjenosti.

- Umorna si od plesa - tihim, hipnotičkim glasom odgovorio je otklanjajući pogled i navlačeći zastore, a jedina misao je ostala - Noćas će neki drugi plesati pred krvožednim grdosijama.

Mekim koracima na mekom tepihu, nečujno je tekućim pokretima kliznuo pod pokrivač i svoj zagrljaj stopio s njenim tijelom, plahe balerine. Njena toplina prešla je na njega, a njegov neprijatelj postao je njena zaštita.

Harlekinov vuk

Gledam te kroz rijetko zimsko drveće, ostavljaš plitke stope u snijegu i samo ponegdje gubim te iz vida. Koračaš polako, siguran u tijelu lovca njušiš zrak, znajuć da sam tu. Nekad se činiš kao san, nedodirljiv izmičeš osjetilima. Tvoje divno sivo krzno meko se povija sa svakim tvojim korakom štiteći te od hladnoće i noćnog zla. Gotovo ljudski pogled iz tvojih smeđih očiju polako me razdire, govori mi nepoznatim jezikom.
Očajnički želim zaustaviti trenutak, uokviriti ga fotografiju okvirom od inja, pokušavam dohvatiti tvoje misli dok mi izmičeš. Pružam ruke prema tebi dok u mojoj mašti prilaziš kao davno izgubljeni prijatelj, oblizuješ moju ispruženu ruku i hodamo prema novoj snježnoj pustolovini. U stvarnosti stojiš mirno, u daljini, nečitkim pogledom promatraš moje spore korake, bez straha, svjestan da sam ja prošlost, a ti budućnost, da će nas vječno dijeliti dah, ledeni trenutak u kojem ćeš nestati u utrobi šume. Iščeznut ćeš kao vizija neodsanjanog sna, rasprslog u nastanku.
Izgubio sam prijatelja ni bijela krznena pelerina ni bijelo svileno odjelo sa krvavocrvenim šarama ne vesele me danas dok nestajes pred mojim očima.
Moja vjerna balerina, večeras će opet plesati na tihu glazbu violine, tužnu koreografiju i bolno milovati moje oči i srce svojim bezglasnim uzdisajima. Noćas je i balerina izgubila san, nevini, sasvim plahi san koji je mogao postati veći od života.
Večeras ćemo plesati skupa na žici, moje oči i moja balerina. Naša tuga isplest će svojom boli najljepšu točku i dok pljesak i suze publike polako gasnu, nestat ćemo i u snježnoj noći pod bijelim perjem možda usnuti neke nove, sretnije snove.

Harlekinova dimenzija

- Žalit ću Harlekine - govorila je balerina - znam da ću žaliti.

- Što ćeš žaliti? - pitao ju je blago nezainteresirano dok sam ležao u njenom zagrljaju.

- Žalit ću što žalim i danas. Predstava je završila, pljesak što me nosio u snene visine, među pahuljaste oblake, utihnuo je. Sada sam samo balerina, jer balerina živi u meni, u svakom mom pokretu, u svakom zalogaju i uzdahu, a na pozornici sam dio bajke, princeza, labud i vila. Danas žalim jer je život običan jer su velike stvari u običnom životu sitnice. Nama se čini i ovaj stan i zgrada velikima, a ustvari su minijature na Zemlji koja je zrnce u beskrajnom svemiru.

Ležala je u bijelom rublju, uzdignuta koljena, raspuštene kose, promatrajuć svoje ruke. Nježni dugi prsti crtali su neobične ornamente u mislima, u zraku. Duguljasti nokti i blijeda, prozirna put na vilinskim rukama elegantno su plovili u zanosu mašte.

- Kažu da u svemiru postoji bezbroj dimenzija. Harlekine, misliš li da u nekoj dimenziji živimo u bajci? Ti si tamo princ bez šminke i dvosmislenosti, ne plešemo na žici već uzdignute glave koračamo uz zvuke valcera. Harlekine, zamisli bajku u kojoj nema hladnoće, u kojoj zimi nosimo duge bunde od bijela tigrova krzna, jadni tigrovi. Pod debelim haljinama, u krznenim čizmama i rukavicama gradimo snjegoviće i smijemo se u snijegu bez brige. Zamisli Harlekine bajku u kojoj nam velika rijeka nije odnijela cestu i vjetar nam nije otpuhao šator. Bajku u kojoj nam je krevet prekriven svilenim plahtama i prozirnim baldahinom u sredini sobe, okružen lijepim stvarima, ružičastim ružama i zrcalima.

- Hm, mila, ne bih baš htio biti okružen zrcalima, kao u onoj sobi sa zrcalima, u kojoj čovjek izgubi dušu vireći su svaki njen kutak. Možda jedno ili dva, strateški smještena, pokraj postelje, kada te zagrlim da gledam tvoj osmjeh i vidim tvoje ruke u svojoj kosi i tvoje usne na svom vratu, dok gledajućo tvoju sliku ljubim tvoje tijelo, dok se mašta i stvarnost isprepliću.

Polako je skidao masku, sporim, senzualnim pokretima umjetnika na trapezu. Svaki njegov pokret je bio smislen i odmjeren. Svaki njegov pogled je bio pun požude, dok se polako približavao raskošnoj ljepoti na skromnoj postelji.

- Nisu stvari te koje nas čine sretnima niti nesretnima, na kraju sve stvari završe u smeću.

Nije mu se žurilo, zajedno su imali dovoljno vremena. Lijeno se ispružio, nemarno dodirujući meku čipku.

- Ah Harlekine, zimske noći su duge.

Harlekinove oči

Dug je ovaj pusti hodnik. Moji koraci su spori, a zvuk im obija zidove i tutnji mi u ušima, kao legija olovnih vojnika. Provjerio sam svoju šminku prije polaska, smislio sam prikladnu izliku i sada hodam prema sudbini.
Hoće li me odbiti? Svakim zastrašujućim tonom koračnice što svira u mojim mislima, svakim krotkim korakom bližim se njenim vratima u ovom osunčanom zatvoru.
Kuc, kuc. Glasni udarci po vratima odzvanjali su tišinom ćelije.
- Da?
Zveket ključeva i pokorna brava pušta me unutra. Tko je čuvar ključeva? Misao je prostrujala, u trenu se rasprsnula.
- Dobar dan. Nosim vam cvijeće?

Upitnim izrazom ogledavam se u njenim očima, pomalo odsutan pogled polako se trgao od romantičnih pustolovina davnog junaka u knjizi što je sad ležala na njenim nježnim koljenima. Vitke ruke mirno su ležale u krilu, njeno lice nečitko. Plahi izraz na licu i zastor što joj je lebdio očima skrivali su je od mene.
čuvaru, da li je napokon došao čas za slobodu?
Nisam čuo riječi što su plovile njenim mekim usnama, već sam pustio da me utopi svojim očima. U tom trenutku sve je zaboravljeno, dah više nije bio važan jer je zrak nestao, tijelo nije bilo važno jer smo postali jedno maglovito biće. Samo na tren svaku misao je ispio vakuum požude, a ritam bubnjeva što ih svira svako zrnce u mojim žilama zaglušio me.
Mekoća njenog pogleda prekinula je trenutak. Znam da njena pribranost nikada neće dostajati mojoj strasti. Nikada neće biti moja.

- Ne - šaputao je bijes u meni - neću te pustiti na slobodu, ostat ćeš zatočena, još ovaj puta.
Bez riječi sam se okrenuo, nacrtana suza na mom obrazu polako je kliznula.

- To je trebala biti kulisa, k vragu - šaputao je bijes - kulisa za osmjeh, blistavi biser sreće.

Plovila je suza niz obraz, vrat i niže, progarajuć poput kiseline nezaustavljivo put srca.

Prenuo sam se, vrijeme je za predstavu, odjednom je hodnikom tutnjalo tisuće koraka, glasovi tisuće lica, a sunce je povuklo svoje haljine i skrilo svoju žestinu za oblake.

dvije kratke

Trenutak

na trenutak sve je stalo
plavi asfalt i plavo nebo
stopili su se
samo dah nas je dijelio
na trenutak

na trenutak sve je izgubilo smisao
sve ostalo
osim nas
na trenutak je nestalo

na trenutak tvoje oči su postale jezero
tvoj pogled uže što nas je vezalo
sve ostalo
na trenutak je bilo nevažno


Pjesmica

odjenut ću boje duge
ostavit ću sve svoje tuge
da čame u sivom ormaru

kad prohuji bijeli dan
kad me uzme šareni san
naći ću te na plavom trotoaru

jednu priču lijepu i kratku
ispričat ću ti uz kavu slatku
samo poljupci moji meki
ostali su u staroj teki

Tri dana poslije katastrofe .

Probudila sam se tri dana poslije katastrofe
Shvatila sam da se tri dana pretvorilo u tri mjeseca
Tri mjeseca uskoro će i u tri godine, ali tko broji

Na poplavljenim stazama izbrisani su koraci
Njihov zvuk više ne odzvanja, po štiklama niti tenisicama
Ne šljapkaju više blatne bare niti gumene čizme

Tri dana poslije katastrofe sija Sunce i grije nas
Kao da se smješka, kao da je sve prošlo
Dok smo daleko i gledamo katastrofu na malom ekranu

malo ljubavnih

Iluzija

Slušam tvoje zavodljive riječi
Sanjam meke ljubavne riječi

Dok se utapam u struji želja
Dok plovi blještava duga riječi

Sastavljena od lepršavih leptira
Sanjam poljupce mekih riječi

Bjeg iz jave nemogući je san
Čelo uz čelo, bez praznih riječi

Maglovita staza je duga
Staklenasta sloboda u riječi

Polako čezne na dlanu
Iluziju rušimo jednom riječi

Pred zelenim otvorenim očima
Nestaju meko ispisane riječi


Inkognito

Ulet je trajao kratko
Jedan dugi, gladni pogled
Kratki, proždrljivi uzdah
Lagano trzanje gornje usne
Kratkim pokretom otresena kosa

Inkognito drhtaj prstiju
Blaga jeza klizi niz kralježnicu
Trenutak je prošao
Samo ljubav, ona na P traje

Tri dana poslije katastrofe

Prošla je katastrofa u mojim očima kao i mnogim drugim očima u Lijepoj Našoj. Već pomalo zaboravljamo da na istoku još uvijek tisuće ljudi spavaju u tuđim krevetima, na tvrdim madracima, jedu hranu za koju svaki dan strepe. Pomalo kao i svi mi ostali koji smo zatrpani vlastitim brigama i spavamo na krevetima čiji je pravi vlasnik banka.

Uljuljana u vlastite snove sanjam trenutno o masaži, novoj frizuri, manikuri, depilaciji i plavoj haljini. Kad sjednem za svoje racunalo na poslu dok sređujem papirologiju, maštam kako bi bilo da imam sve softvere i svu laboratorijsku opremu koju bih zeljela imati, a na mailove dobivam ponude studenata zainteresiranih za rad na projektima.

Život je ipak nešto drugo. Život je borba za svaki komad opreme koju trenutno zbog nedostatka prostora ne mogu iskoristiti na nastavi, istraživanja koja si ne mogu priuštiti i studenata koji ne žele učiti niti sudjelovati na projektima.

Život je kada moram dobro razmisliti da li ću uplatiti 200 kuna na humanitarni račun, jer tih 200 kuna znači da opet neću otići na masažu o kojoj sam ovisna zbog bolova u leđima uzrokovanih genetikom, ozljedom i nakupljenim stresom. To znači da neću otići niti na privatni specijalistički pregled, već ću ga opet odgoditi, jer za neke stvari žena da bi se osjećala čovjekom ima pravo izdvojiti dio svoje plaće. Teško je objasniti nekome tko vozi automobili vrijedan 200 000 kuna, a nije ga zaradio i poslom koji obavlja ne opravdava nabavku tog automobila, teško je objasniti toj osobi što je život. Kako je teško boriti se s minusom na računu, minusom koji uvijek zove, šapuće zavodljivo "Iskoristi me".

Mi smo robovi sustava koji buja, koji ima teško otrovanje želuca i upalu crijeva. Taj proždrljivi sustav koji proždire male ljude i koji kao otrovna sluz ulazi kroz pore i preuzima one slabe, željne uspjeha i vodi ih negdje daleko, na korak od ulaza u deveti krug pakla. Hipnotičkim obećanjima taj sustav nas tjera da vjerujemo da život mora biti takav i sve pokušaje da se izdignemo iz gliba u koji polako i sigurno tonemo, osujećuje svojim mnogim rukama, rukama robova tog istog sustava.

I tako, dok na istoku još uvijek gladuju, spremam se na štrajk, ne zato jer nemam susjećanja prema žrtvama poplava, nego zato jer si ne mogu priuštiti to susjećanje.

Pohlepa

U ogledalu dva odraza,

Prate me dva para ociju.

Vrijeme za skrivanje je isteklo.

Probudim se nezadovoljna, usnim neodlucna

A ona glad, uzasna glad sto me mori

Pretvara se u zedj i gusi me

Ponekad je samo los san

Besmisao je ucestala pojava

U raskolu zelja i potreba

Kad znanje nije dovoljno

Pohlepa je zlocesta i prikrada se

Mozda je njen odraz pokraj moga

Ljubav

Ako ti napišem tisuću srcedrapajućih stihova

Pjesmu bolju od pjesme nad pjesmama

Ako zamjenim sva slova tvojim inicijalima

Odlučim odbiti usnuti da te otmem morama



Ako zaboravim tko sam bila i kamo idem

Tko će biti sudac i arbitar, reći kada je dovoljno

Hoćeš li biti moj Petrarca?

Da naučimo sve što su drugi znali o ljubavi

I dalje smo dva srušena balvana

General Puška na vojnom sudu

- Dečki moji - govorio je užurbano - imam jednu strašnu priču za vas

- Pa ispričajte je Generale.

- Ma to je bilo nešta strašno - nastavi general držeći u lijevoj ruci praznu čašu, dok je lijevom posezao za vrčem.

- Išli smo ja i jedan iz Šamca, - zastane natačući vino - jedan bombaš, u misiju. Bilo je to 9, negdje u jesen. Mrkla noć, a zima k'o u pola zime. Samo nije bilo snijega. - uze opet pauzu da natoči vodu, istovremeno dižući napetost, umijećem vrhunskog naratora.

- Imali smo zadatak dići u zrak most u Šamcu. U pola noći smo se šuljali, ja sam nosio pušku, a on eksploziv. A s njihove strane - zastane i otpije gutljaj gemišta- s njihove strane su se isto šuljala dvojica. Uzeo sam pušku i opalio. Uplašili su se i skočili u vodu, a mi smo postavili ekploziv i žice i pobjegli s mosta.

- Pa jeste ga digli u zrak?

- Jesmo, kako ne.

- Ma nije to tako strašna priča Generale.

- Kako nije, da si ti vidio, mali moj, tu ledenu vodurinu. Al' nije to ništa. Poslije toga su nas odveli na vojni sud.

- Nema šanse.

- Kako ne.

- A zašto pred sud ako ste digli most u zrak?

- Ma to je bilo u drugoj rundi ono pred oluju, u Spačvi, dizali smo ribe u zrak. Pa su nas malo osudili, ali nije to bilo ništa strašno. A znaš kako je, trebalo je čekat da se riba ulovi, a nas puno za fiš pa smo onda sa čamca bacali bombe. Malo pričekaš i one se dignu plivajuć leđno.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv