Nastup je odgođen večeras. U zadimljenom baru, za šankom promatram gotovo praznu čašu. Umjesto preslatke votke, u časi pelin, pjevuši tvoje ime, a konobar me kao prijatelj gleda, podrugljivo, pomalo, prateć očima tragove šminke. Ove noći dvojbe pričaju priču. Nemir me tjera da uništim svu ljepotu, da umaknem dobroti i pustim na slobodu sve mračne misli. Nesretan jer sam sretan, nemoćan pred osmjesima i gestama ljubavi.
Ako ti ispričam o malom mravu, što jurca pod mojom kožom, gricka ponekad jagodice mojih prstiju i šeta mi zatiljkom, niz kralježnicu pa do peta šireći nemir. Ako pustim tog mrava hoće li pred tvojim očima postati neman, odnijeti te? Ove noći vidim strašno predskazanje, pred njim bježim, potiskujem sirotog mrava, koji uporan opstaje. Svakim dahom sve bliže slobodi, a nikako da umakne propasti.
Jednom kada demoni prestanu biti dio maske za nastupe i postanu stvarni, kada im krila polete i oštri očnjaci se zariju u moje dlanove, kada mi utvare obuzmu grimase i manire, hoćeš li nježnom rukom odagnati more? Hoćeš li otpuhnuti ogromne sjene što ih stvara mrav pred svjetlošću svijeće i držati me čvrsto za ruku, usidrenog? Kada tajne postanu baloni, prijeteći da će me odnijeti nošeni vjetrom, molit ću te da budeš moj kamen, mirno me svojom snagom zadržiš na tlu. Kada klica vječnog leda, noćas još zatomljena, pusti izdanke i vrijeme joj da snagu, korjenje i gomolje, sjeme za sutra, a slabo srce se stisne i da strahu mjesta da ga porobi, ledenu tamnicu da ga zatoči, tada ću te moliti da me ugriješ svojom ljubavlju.
Kada prođu sve nedaće sto ih čitam u ovoj gorkoj čaši kao vračara u kristalnoj kugli, opet ću znati da te ne zaslužujem pa iako s osmjehom na licu, moje tuge će plakati, negdje daleko pjesme će jecati na papiru i strahovi će tresti stihove. Tog dana kada nebo bude vedro i sve lijepo na svijetu, moje srce puno divote, opet će pobjeći od sreće.
Post je objavljen 30.03.2015. u 15:09 sati.