Dug je ovaj pusti hodnik. Moji koraci su spori, a zvuk im obija zidove i tutnji mi u ušima, kao legija olovnih vojnika. Provjerio sam svoju šminku prije polaska, smislio sam prikladnu izliku i sada hodam prema sudbini.
Hoće li me odbiti? Svakim zastrašujućim tonom koračnice što svira u mojim mislima, svakim krotkim korakom bližim se njenim vratima u ovom osunčanom zatvoru.
Kuc, kuc. Glasni udarci po vratima odzvanjali su tišinom ćelije.
- Da?
Zveket ključeva i pokorna brava pušta me unutra. Tko je čuvar ključeva? Misao je prostrujala, u trenu se rasprsnula.
- Dobar dan. Nosim vam cvijeće?
Upitnim izrazom ogledavam se u njenim očima, pomalo odsutan pogled polako se trgao od romantičnih pustolovina davnog junaka u knjizi što je sad ležala na njenim nježnim koljenima. Vitke ruke mirno su ležale u krilu, njeno lice nečitko. Plahi izraz na licu i zastor što joj je lebdio očima skrivali su je od mene.
čuvaru, da li je napokon došao čas za slobodu?
Nisam čuo riječi što su plovile njenim mekim usnama, već sam pustio da me utopi svojim očima. U tom trenutku sve je zaboravljeno, dah više nije bio važan jer je zrak nestao, tijelo nije bilo važno jer smo postali jedno maglovito biće. Samo na tren svaku misao je ispio vakuum požude, a ritam bubnjeva što ih svira svako zrnce u mojim žilama zaglušio me.
Mekoća njenog pogleda prekinula je trenutak. Znam da njena pribranost nikada neće dostajati mojoj strasti. Nikada neće biti moja.
- Ne - šaputao je bijes u meni - neću te pustiti na slobodu, ostat ćeš zatočena, još ovaj puta.
Bez riječi sam se okrenuo, nacrtana suza na mom obrazu polako je kliznula.
- To je trebala biti kulisa, k vragu - šaputao je bijes - kulisa za osmjeh, blistavi biser sreće.
Plovila je suza niz obraz, vrat i niže, progarajuć poput kiseline nezaustavljivo put srca.
Prenuo sam se, vrijeme je za predstavu, odjednom je hodnikom tutnjalo tisuće koraka, glasovi tisuće lica, a sunce je povuklo svoje haljine i skrilo svoju žestinu za oblake.
Post je objavljen 30.03.2015. u 15:07 sati.