Nekad su noći duge, vlažne kao suze koje se spuštaju niz Harlekinovo lice, ostavljajući duboke tragove u bijeloj šminci. Nekad se čini da stvarno plače, kao da suze nisu nacrtane i crne linije su istiniti tragovi suza. Istina. Tuga nije istina, tuga je debelo blato, mulj u koje propadaju stopala, ona poput utega obješenih na ramena i opasanih oko nogu, pritišće Harlekinova leđa i sputava njegov korak. Jednom je klečao u maloj kuhinjici i ridao. Možda je to bila tuga koja je kao nada u grčkoj mitologiji zatvorena u kovčegu, čučala u mraku. I kad su svi osmjesi, šale i nepodopštine otišle, puštene u svijet, iz njegovih ruku, očiju, s njemih usana podignutih rubova, ostala je samo tuga. Tuga je savinula njegova koljena, tuga je osjećala tvrdoću poda i prigrlila bol, tuga je držala njegove oči stisnute, skrivene od mraka i svjetlosti i polutame.Tuga je grčila njegove ruke oko tijela i glasno jecala, jer je tuga glasna. Harlekin je samo nijemo gledao u ogledalo i nanosio zadnji sloj bjelila preko svojih umornih obraza.
Post je objavljen 03.03.2023. u 17:14 sati.