Prošla je katastrofa u mojim očima kao i mnogim drugim očima u Lijepoj Našoj. Već pomalo zaboravljamo da na istoku još uvijek tisuće ljudi spavaju u tuđim krevetima, na tvrdim madracima, jedu hranu za koju svaki dan strepe. Pomalo kao i svi mi ostali koji smo zatrpani vlastitim brigama i spavamo na krevetima čiji je pravi vlasnik banka.
Uljuljana u vlastite snove sanjam trenutno o masaži, novoj frizuri, manikuri, depilaciji i plavoj haljini. Kad sjednem za svoje racunalo na poslu dok sređujem papirologiju, maštam kako bi bilo da imam sve softvere i svu laboratorijsku opremu koju bih zeljela imati, a na mailove dobivam ponude studenata zainteresiranih za rad na projektima.
Život je ipak nešto drugo. Život je borba za svaki komad opreme koju trenutno zbog nedostatka prostora ne mogu iskoristiti na nastavi, istraživanja koja si ne mogu priuštiti i studenata koji ne žele učiti niti sudjelovati na projektima.
Život je kada moram dobro razmisliti da li ću uplatiti 200 kuna na humanitarni račun, jer tih 200 kuna znači da opet neću otići na masažu o kojoj sam ovisna zbog bolova u leđima uzrokovanih genetikom, ozljedom i nakupljenim stresom. To znači da neću otići niti na privatni specijalistički pregled, već ću ga opet odgoditi, jer za neke stvari žena da bi se osjećala čovjekom ima pravo izdvojiti dio svoje plaće. Teško je objasniti nekome tko vozi automobili vrijedan 200 000 kuna, a nije ga zaradio i poslom koji obavlja ne opravdava nabavku tog automobila, teško je objasniti toj osobi što je život. Kako je teško boriti se s minusom na računu, minusom koji uvijek zove, šapuće zavodljivo "Iskoristi me".
Mi smo robovi sustava koji buja, koji ima teško otrovanje želuca i upalu crijeva. Taj proždrljivi sustav koji proždire male ljude i koji kao otrovna sluz ulazi kroz pore i preuzima one slabe, željne uspjeha i vodi ih negdje daleko, na korak od ulaza u deveti krug pakla. Hipnotičkim obećanjima taj sustav nas tjera da vjerujemo da život mora biti takav i sve pokušaje da se izdignemo iz gliba u koji polako i sigurno tonemo, osujećuje svojim mnogim rukama, rukama robova tog istog sustava.
I tako, dok na istoku još uvijek gladuju, spremam se na štrajk, ne zato jer nemam susjećanja prema žrtvama poplava, nego zato jer si ne mogu priuštiti to susjećanje.
Post je objavljen 30.03.2015. u 15:04 sati.