Trenutno pisem neki rad, situacija je vrlo neizvjesna. Rjesavam neki imaginarni problem zastarjelom metodom da bih dokazala sebi, a jos vise profesoru na ispitu da ja to mogu. Istovremeno nailazim na razne paradokse u znanosti u lijepoj nasoj i ne mogu si pomoci.
Slusam te price i pitam se sta ja tu vise radim. Cemu sve to? Da bi me netko potapsao po ramenu. Yaaay! Bravo, doktorirala si. I sta onda? Nedavno je netko rekao - Ma da, doktorat samo pokazuje da si savladao tehnike znanstvenog rada. Cini se da ja jos nisam. Paradoksalno i otuzno. Mora biti paradoksalno. Ne moze ne biti paradoksalno.
Dok sam studirala gotovo sam propovjedala o vaznosti uvodjenja informatike u visoko obrazovanje, ne kao discipline ili izdvojene grane, predmeta, nego kao tehnologiju, integralni dio klasicne znanosti. I dalje propovjedam o vaznosti informatike na svim razinama obrazovanja i pitam se da li je to moguce, da 15 godina kasnije jos uvijek razgovaramo o izgradnji kurikuluma koji ce sadrzavati Informatiku. Pitam se nije li vjeronauk, uz sve te rastuce drustvene probleme izgubio primarnu funkciju? Zar nije smisao vjeronauka vjera, moral, duhovno uzdisanje, a sto je postao? Alat za politicke borbe, model zbrinjavanja odredjenog kalibra nastavnika i vjerskog osoblja? Iskreno, sve je to tuzna slika nekog drustva koje se uzalud bori protiv vremena, ne protiv promjena, kao sto su tranzicija i razni drugi demografski i geografski fenomeni vec protiv vremena, evolucije, prirode.
Nisu li migracije oduvijek postojale,nisu li civilizacije oduvijek nestajale?
Kud ide ova post? To nitko ne zna, jos.
Imamo neke lude predrasude da se danasnji klinci radjaju s informatickim znanjem, a to je potpuno netocna i opasna pretpostavka. U nekom smislu im dajemo premalo i premalo trazimo od njih obzirom na to koliko obrazovnih materijala im je dostupno na klik. Istovremeno gomilanjem dostupnih informacija gubi se logicno misljenje, kriticizam.
Tesko je danas biti umjeren, realan, dobar poucavatelj. Mozda je to uvijek bilo tesko. Na kraju, nije to vazno. Vazno je da se trudimo i vjerujemo. Srecem toliko ljudi koji vjeruju u svoj posao, svoje poslanje i to mi daje nadu da cu mozda i ja jednog dana vjerovati.
Za sada, ne mogu si pomoci, vidim tolike paradokse i pitam se ima li sve to smisla.
Slusala sam tog mladog genijalca, sto je kriknuo poput galeba u preletu iznad Jadrana na putu za Cambridge. Da, kao kriticar, sve je rekao sto je problem od postanka Lijepe nase, ali i kao mnogi drugi nije rekao sto bi ucinio, sto bi promjenio, nije ponudio rjesenje. U maniri mladog covjeka iskazao je bunt protiv sistema. Sto nakon toga? Bit ce jos jedna tocka u statistiki iseljavanja mladih. Na kraju, oni koji ostaju imaju tezak posao izgradnje drustva, drustvenog sistema koji treba ubrzati i nadzivjeti tranziciju. Hoce li isti ti biti zrtve tog procesa? Ili vec jesu?
Bolno je to priznati da smo udzbenicki primjer drustva u tranziciji i da su svi fenomeni koji se odvijaju kod nas ocekivani i predstavljaju problem svih drzava istocnog bloka.
Jebala vas ex you. Da je trebala opstati, opstala bi. Da se kapitalisti ne bi poveselili, slobodni kapitalizam je vec u zalasku, a mozda nikad nije ni postojao.
Eh da, ovaj post nije otisao nikud, vratio se na pocetak. Psi laju, karavane prolaze. Vrijeme ce pokazati.
Naslov? Ma da, napravila sam velik dio posla danas, simolicki se blizim kraju i samo je pitanje vremena i rada kada cu zavrsiti. I uz parolu - Nek zivi rad, idem na spavanje, mastati o a la Le Corbusier lezaljci koju cu si kupiti kad napokon doktoriram.
Laku noc
Post je objavljen 06.07.2018. u 00:01 sati.