Sunčano, pomalo maglovito jutro, lijeno se provlačilo kroz krošnje drveća i obavijalo svoje maglovite prste oko zgrada u nabijenim uskim ulicama i širokim alejama. Ohrabrivalonje sramežljivo sunce da obasjava vrhove zgrada i zaljepljuje prolaznike, razbijajući avoju svjetlost o tisuće maglovitih kapljica. Idila. Pod punom šminkom, pomalo blijed ispod bijele boje i rumen od grotesknog rumenila sjedio sam u tramvaju. Promatrao je ljude. U mojoj glavi svatko je imao priču. Blagajnica s umjetnim trepavicama pod punom ratnom, pardon kozmetičkom opremom, na putu je prema radnom mjestu, poznatom kozmetičkom lancu, sjedila je točno nasuprot njega. Ispred mene, iz radnika s proizvodne linije, koji dnevno prebacuje tone, dopirao je miris domaće kobasice, nedavno konzumirane, možda uz čašicu šljivovice, podsjetio me na pekaru pokraj koje ću proći i ukusne sendviče koje tamo prodaju. Nisam gladan, ali sendvič će u neko doba dobro doći. Ipred uređene blagajnice sjedila je starica, vjerojatno na putu do placa, u njenoj torbi zveckale su boce, pivske vjerojatno, nije baš izgledala kao tip cugera, ali dok sam izlazio s tramvaja, sasvim slučajno sam zapazio njena šoping kolica, onu torbu s kotačima i nju kako kupuje čokančić na trafici. Jedan kratki za dobro jutro. Tko bi rekao, izgledala je tako starozagrebčanski, starodamski, dotjerana, stari fijaker, uređen za paradu i izlazak na plac. Ali čokančić je čokančić, ne pita za godine, status i cijenu, samo se ušulja u dnevnu rutinu.
Ja, koga su mnogi iskosa gledali, a još više njih nisu uopće doživljavali, polako sam se približavao svom malom kutku i spreman za novi dan, poklonio se, sebi, publici koja će tek naići i suncu koje je nemilice žarilo moje oči.
Post je objavljen 03.03.2023. u 17:08 sati.