Nera Pavičić: Moja iluzija

ponedjeljak, 30.03.2015.

Harlekinova dimenzija

- Žalit ću Harlekine - govorila je balerina - znam da ću žaliti.

- Što ćeš žaliti? - pitao ju je blago nezainteresirano dok sam ležao u njenom zagrljaju.

- Žalit ću što žalim i danas. Predstava je završila, pljesak što me nosio u snene visine, među pahuljaste oblake, utihnuo je. Sada sam samo balerina, jer balerina živi u meni, u svakom mom pokretu, u svakom zalogaju i uzdahu, a na pozornici sam dio bajke, princeza, labud i vila. Danas žalim jer je život običan jer su velike stvari u običnom životu sitnice. Nama se čini i ovaj stan i zgrada velikima, a ustvari su minijature na Zemlji koja je zrnce u beskrajnom svemiru.

Ležala je u bijelom rublju, uzdignuta koljena, raspuštene kose, promatrajuć svoje ruke. Nježni dugi prsti crtali su neobične ornamente u mislima, u zraku. Duguljasti nokti i blijeda, prozirna put na vilinskim rukama elegantno su plovili u zanosu mašte.

- Kažu da u svemiru postoji bezbroj dimenzija. Harlekine, misliš li da u nekoj dimenziji živimo u bajci? Ti si tamo princ bez šminke i dvosmislenosti, ne plešemo na žici već uzdignute glave koračamo uz zvuke valcera. Harlekine, zamisli bajku u kojoj nema hladnoće, u kojoj zimi nosimo duge bunde od bijela tigrova krzna, jadni tigrovi. Pod debelim haljinama, u krznenim čizmama i rukavicama gradimo snjegoviće i smijemo se u snijegu bez brige. Zamisli Harlekine bajku u kojoj nam velika rijeka nije odnijela cestu i vjetar nam nije otpuhao šator. Bajku u kojoj nam je krevet prekriven svilenim plahtama i prozirnim baldahinom u sredini sobe, okružen lijepim stvarima, ružičastim ružama i zrcalima.

- Hm, mila, ne bih baš htio biti okružen zrcalima, kao u onoj sobi sa zrcalima, u kojoj čovjek izgubi dušu vireći su svaki njen kutak. Možda jedno ili dva, strateški smještena, pokraj postelje, kada te zagrlim da gledam tvoj osmjeh i vidim tvoje ruke u svojoj kosi i tvoje usne na svom vratu, dok gledajućo tvoju sliku ljubim tvoje tijelo, dok se mašta i stvarnost isprepliću.

Polako je skidao masku, sporim, senzualnim pokretima umjetnika na trapezu. Svaki njegov pokret je bio smislen i odmjeren. Svaki njegov pogled je bio pun požude, dok se polako približavao raskošnoj ljepoti na skromnoj postelji.

- Nisu stvari te koje nas čine sretnima niti nesretnima, na kraju sve stvari završe u smeću.

Nije mu se žurilo, zajedno su imali dovoljno vremena. Lijeno se ispružio, nemarno dodirujući meku čipku.

- Ah Harlekine, zimske noći su duge.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv