Nera Pavičić: Moja iluzija

ponedjeljak, 30.03.2015.

Dvojica

Zazvonila je budilica
Dvojica su jutros obukla tamno odijelo
Dvojica tebe umiše lice
Svakom je kravata drugačije stajala
Dok jednog guši
drugi ju kao kolajnu namješta

Dvojica tebe ušla su u restoran
Dvojica su naručila ručak
Jedan je gladno zatražio veliki odrezak
Jedan fino vino za osjetljivo nepce

Dvojica se osmjehnuše posluzi
Jedan djevojci u minici
Jedan pristojnom nasmješenom licu
Dvojica se osvrnuše oko sebe nakratko
Jedan je primjetio prijatelje
Drugi je pozdravio rivale

Dvojica su izašli iz restorana
Jedan je predatorski promatrao žene
Drugi im je na izlasku dobacio osmjeh

Dvojica tebe uvečer liježu
Jedan u pidžami
Drugi usamljen

Hoće li ljubav nacrtati Sunce

Kad se sve sile protiv ljubavnika urote
Kad vrijeme zagrli kazaljke sata
Kad drugi naprave obruč predrasuda
Oni će čeznuti za tišinom u očima

Možda nisu stvoreni da pokore
Ovo stoljeće niti iduća dva
Možda su stvoreni da pate
Da njihova srca tuguju za granicama
Koje nikada neće prijeći
Da tijela boluju od virusa
Koji nikada neće preboljeti

U ogledalu golotinja lišena topline
Mašta razbija njenu prokletu sliku
Dok raspleteni drhte od usamljenosti
Jedna polovica šuti ukočenih ruku
Promatra nemoćne prste

Ljubav je toplina i dodiri
Čežnja za ispunjenjem
Oblak na plavom nebu
Ugažena trava što svjedoči
O strastvenom ljubavnom činu

Ljubav nasmijava i glasno vrišti
Slomljenima trga srce iz grudi
Pokreće snažne butine
Umiruje neutješne misli

Kad ljubavnike napuste strast i požuda
Hoće li ostati dovoljno topline
Za duge bijele zime
Dovoljno smijeha za oblačne dane
Hoće li ljubav nacrtati Sunce
Na zamagljeni prozor

Harlekinovo priznanje

Nastup je odgođen večeras. U zadimljenom baru, za šankom promatram gotovo praznu čašu. Umjesto preslatke votke, u časi pelin, pjevuši tvoje ime, a konobar me kao prijatelj gleda, podrugljivo, pomalo, prateć očima tragove šminke. Ove noći dvojbe pričaju priču. Nemir me tjera da uništim svu ljepotu, da umaknem dobroti i pustim na slobodu sve mračne misli. Nesretan jer sam sretan, nemoćan pred osmjesima i gestama ljubavi.

Ako ti ispričam o malom mravu, što jurca pod mojom kožom, gricka ponekad jagodice mojih prstiju i šeta mi zatiljkom, niz kralježnicu pa do peta šireći nemir. Ako pustim tog mrava hoće li pred tvojim očima postati neman, odnijeti te? Ove noći vidim strašno predskazanje, pred njim bježim, potiskujem sirotog mrava, koji uporan opstaje. Svakim dahom sve bliže slobodi, a nikako da umakne propasti.

Jednom kada demoni prestanu biti dio maske za nastupe i postanu stvarni, kada im krila polete i oštri očnjaci se zariju u moje dlanove, kada mi utvare obuzmu grimase i manire, hoćeš li nježnom rukom odagnati more? Hoćeš li otpuhnuti ogromne sjene što ih stvara mrav pred svjetlošću svijeće i držati me čvrsto za ruku, usidrenog? Kada tajne postanu baloni, prijeteći da će me odnijeti nošeni vjetrom, molit ću te da budeš moj kamen, mirno me svojom snagom zadržiš na tlu. Kada klica vječnog leda, noćas još zatomljena, pusti izdanke i vrijeme joj da snagu, korjenje i gomolje, sjeme za sutra, a slabo srce se stisne i da strahu mjesta da ga porobi, ledenu tamnicu da ga zatoči, tada ću te moliti da me ugriješ svojom ljubavlju.

Kada prođu sve nedaće sto ih čitam u ovoj gorkoj čaši kao vračara u kristalnoj kugli, opet ću znati da te ne zaslužujem pa iako s osmjehom na licu, moje tuge će plakati, negdje daleko pjesme će jecati na papiru i strahovi će tresti stihove. Tog dana kada nebo bude vedro i sve lijepo na svijetu, moje srce puno divote, opet će pobjeći od sreće.

Harlekinova zaštita

Glasno režanje prenulo ga je iz sna, uspavana ljepotica nježnih manira pokraj njega i dalje je plovila prostranstvima mašte, dok su njega milovali hladni prsti noći. Nemir i radoznalost odagnali su snenost iz njegovih pokreta pa iako nerado ustao je i krenuo k prozoru. Razmaknuo je teške zastore i bacio pogled na neprovidnu tamu vanjskog svijeta. Rastrgan između zova tople postelje i drhtave radoznalosti, pokušavao je pogledom proniknuti kroz crnilo i raspoznati mračne obrise što su se mreškali u mahnitoj, bezglavoj potjeri između hladnih monumenta ljudske pohlepe. Kutije šibica poredane u pravilnim obrascima, u kojima su uredno poslagani uspavani životi, nadvijale su uske ulice obasjane slabim svjetlom zvijezda.

Nasumične, strašne zvijeri kao vrsta pred izumiranje škrgutale su zubima, njihove uvijene kandže su škripale u dodiru s tvrdim ulicama. Njihova tamna krzna, skrivala su im lica, možda ljudska, možda zvjerska. Udaljeno zavijanje i pokoji čudni zvuk narušavali su tešku tišinu.
Harlekin je promatrao samo nekoliko trenutaka, dok su mu se u glavi množila sanjiva, besmislena pitanja.

-Kamo idu nemani iskešenih zubi? Da li njihovi koraci hitro grabe u bijegu? Mehanika ili čista kemijska reakcija, adrenalin su ono što pokreće njihove udove? Imaju li emocije? Pitam se, - bezglasno je dvojio Harlekin igrajući prstom po rubu kristalne čaše ispunjene crvenom tekućinom koja se ljeskala poput mirisne krvi - pitam se kamo idu ljudi kad ih zvijeri obuzmu?

Meka postelja mirisala je po svilenoj puti i strastvenoj ljubavi. Ispod pokrivača ocrtalo se opojno tijelo, rasuta kosa ljeskala se mjestimično na skromnim tracima svjetla.

- Hm, Harlekine, kasno je - mazno ga je prenula iz nadrealnog sna, njen osmjeh bajkoviti nagovještaj ispunjenosti.

- Umorna si od plesa - tihim, hipnotičkim glasom odgovorio je otklanjajući pogled i navlačeći zastore, a jedina misao je ostala - Noćas će neki drugi plesati pred krvožednim grdosijama.

Mekim koracima na mekom tepihu, nečujno je tekućim pokretima kliznuo pod pokrivač i svoj zagrljaj stopio s njenim tijelom, plahe balerine. Njena toplina prešla je na njega, a njegov neprijatelj postao je njena zaštita.

Harlekinov vuk

Gledam te kroz rijetko zimsko drveće, ostavljaš plitke stope u snijegu i samo ponegdje gubim te iz vida. Koračaš polako, siguran u tijelu lovca njušiš zrak, znajuć da sam tu. Nekad se činiš kao san, nedodirljiv izmičeš osjetilima. Tvoje divno sivo krzno meko se povija sa svakim tvojim korakom štiteći te od hladnoće i noćnog zla. Gotovo ljudski pogled iz tvojih smeđih očiju polako me razdire, govori mi nepoznatim jezikom.
Očajnički želim zaustaviti trenutak, uokviriti ga fotografiju okvirom od inja, pokušavam dohvatiti tvoje misli dok mi izmičeš. Pružam ruke prema tebi dok u mojoj mašti prilaziš kao davno izgubljeni prijatelj, oblizuješ moju ispruženu ruku i hodamo prema novoj snježnoj pustolovini. U stvarnosti stojiš mirno, u daljini, nečitkim pogledom promatraš moje spore korake, bez straha, svjestan da sam ja prošlost, a ti budućnost, da će nas vječno dijeliti dah, ledeni trenutak u kojem ćeš nestati u utrobi šume. Iščeznut ćeš kao vizija neodsanjanog sna, rasprslog u nastanku.
Izgubio sam prijatelja ni bijela krznena pelerina ni bijelo svileno odjelo sa krvavocrvenim šarama ne vesele me danas dok nestajes pred mojim očima.
Moja vjerna balerina, večeras će opet plesati na tihu glazbu violine, tužnu koreografiju i bolno milovati moje oči i srce svojim bezglasnim uzdisajima. Noćas je i balerina izgubila san, nevini, sasvim plahi san koji je mogao postati veći od života.
Večeras ćemo plesati skupa na žici, moje oči i moja balerina. Naša tuga isplest će svojom boli najljepšu točku i dok pljesak i suze publike polako gasnu, nestat ćemo i u snježnoj noći pod bijelim perjem možda usnuti neke nove, sretnije snove.

Harlekinova dimenzija

- Žalit ću Harlekine - govorila je balerina - znam da ću žaliti.

- Što ćeš žaliti? - pitao ju je blago nezainteresirano dok sam ležao u njenom zagrljaju.

- Žalit ću što žalim i danas. Predstava je završila, pljesak što me nosio u snene visine, među pahuljaste oblake, utihnuo je. Sada sam samo balerina, jer balerina živi u meni, u svakom mom pokretu, u svakom zalogaju i uzdahu, a na pozornici sam dio bajke, princeza, labud i vila. Danas žalim jer je život običan jer su velike stvari u običnom životu sitnice. Nama se čini i ovaj stan i zgrada velikima, a ustvari su minijature na Zemlji koja je zrnce u beskrajnom svemiru.

Ležala je u bijelom rublju, uzdignuta koljena, raspuštene kose, promatrajuć svoje ruke. Nježni dugi prsti crtali su neobične ornamente u mislima, u zraku. Duguljasti nokti i blijeda, prozirna put na vilinskim rukama elegantno su plovili u zanosu mašte.

- Kažu da u svemiru postoji bezbroj dimenzija. Harlekine, misliš li da u nekoj dimenziji živimo u bajci? Ti si tamo princ bez šminke i dvosmislenosti, ne plešemo na žici već uzdignute glave koračamo uz zvuke valcera. Harlekine, zamisli bajku u kojoj nema hladnoće, u kojoj zimi nosimo duge bunde od bijela tigrova krzna, jadni tigrovi. Pod debelim haljinama, u krznenim čizmama i rukavicama gradimo snjegoviće i smijemo se u snijegu bez brige. Zamisli Harlekine bajku u kojoj nam velika rijeka nije odnijela cestu i vjetar nam nije otpuhao šator. Bajku u kojoj nam je krevet prekriven svilenim plahtama i prozirnim baldahinom u sredini sobe, okružen lijepim stvarima, ružičastim ružama i zrcalima.

- Hm, mila, ne bih baš htio biti okružen zrcalima, kao u onoj sobi sa zrcalima, u kojoj čovjek izgubi dušu vireći su svaki njen kutak. Možda jedno ili dva, strateški smještena, pokraj postelje, kada te zagrlim da gledam tvoj osmjeh i vidim tvoje ruke u svojoj kosi i tvoje usne na svom vratu, dok gledajućo tvoju sliku ljubim tvoje tijelo, dok se mašta i stvarnost isprepliću.

Polako je skidao masku, sporim, senzualnim pokretima umjetnika na trapezu. Svaki njegov pokret je bio smislen i odmjeren. Svaki njegov pogled je bio pun požude, dok se polako približavao raskošnoj ljepoti na skromnoj postelji.

- Nisu stvari te koje nas čine sretnima niti nesretnima, na kraju sve stvari završe u smeću.

Nije mu se žurilo, zajedno su imali dovoljno vremena. Lijeno se ispružio, nemarno dodirujući meku čipku.

- Ah Harlekine, zimske noći su duge.

Harlekinove oči

Dug je ovaj pusti hodnik. Moji koraci su spori, a zvuk im obija zidove i tutnji mi u ušima, kao legija olovnih vojnika. Provjerio sam svoju šminku prije polaska, smislio sam prikladnu izliku i sada hodam prema sudbini.
Hoće li me odbiti? Svakim zastrašujućim tonom koračnice što svira u mojim mislima, svakim krotkim korakom bližim se njenim vratima u ovom osunčanom zatvoru.
Kuc, kuc. Glasni udarci po vratima odzvanjali su tišinom ćelije.
- Da?
Zveket ključeva i pokorna brava pušta me unutra. Tko je čuvar ključeva? Misao je prostrujala, u trenu se rasprsnula.
- Dobar dan. Nosim vam cvijeće?

Upitnim izrazom ogledavam se u njenim očima, pomalo odsutan pogled polako se trgao od romantičnih pustolovina davnog junaka u knjizi što je sad ležala na njenim nježnim koljenima. Vitke ruke mirno su ležale u krilu, njeno lice nečitko. Plahi izraz na licu i zastor što joj je lebdio očima skrivali su je od mene.
čuvaru, da li je napokon došao čas za slobodu?
Nisam čuo riječi što su plovile njenim mekim usnama, već sam pustio da me utopi svojim očima. U tom trenutku sve je zaboravljeno, dah više nije bio važan jer je zrak nestao, tijelo nije bilo važno jer smo postali jedno maglovito biće. Samo na tren svaku misao je ispio vakuum požude, a ritam bubnjeva što ih svira svako zrnce u mojim žilama zaglušio me.
Mekoća njenog pogleda prekinula je trenutak. Znam da njena pribranost nikada neće dostajati mojoj strasti. Nikada neće biti moja.

- Ne - šaputao je bijes u meni - neću te pustiti na slobodu, ostat ćeš zatočena, još ovaj puta.
Bez riječi sam se okrenuo, nacrtana suza na mom obrazu polako je kliznula.

- To je trebala biti kulisa, k vragu - šaputao je bijes - kulisa za osmjeh, blistavi biser sreće.

Plovila je suza niz obraz, vrat i niže, progarajuć poput kiseline nezaustavljivo put srca.

Prenuo sam se, vrijeme je za predstavu, odjednom je hodnikom tutnjalo tisuće koraka, glasovi tisuće lica, a sunce je povuklo svoje haljine i skrilo svoju žestinu za oblake.

dvije kratke

Trenutak

na trenutak sve je stalo
plavi asfalt i plavo nebo
stopili su se
samo dah nas je dijelio
na trenutak

na trenutak sve je izgubilo smisao
sve ostalo
osim nas
na trenutak je nestalo

na trenutak tvoje oči su postale jezero
tvoj pogled uže što nas je vezalo
sve ostalo
na trenutak je bilo nevažno


Pjesmica

odjenut ću boje duge
ostavit ću sve svoje tuge
da čame u sivom ormaru

kad prohuji bijeli dan
kad me uzme šareni san
naći ću te na plavom trotoaru

jednu priču lijepu i kratku
ispričat ću ti uz kavu slatku
samo poljupci moji meki
ostali su u staroj teki

Tri dana poslije katastrofe .

Probudila sam se tri dana poslije katastrofe
Shvatila sam da se tri dana pretvorilo u tri mjeseca
Tri mjeseca uskoro će i u tri godine, ali tko broji

Na poplavljenim stazama izbrisani su koraci
Njihov zvuk više ne odzvanja, po štiklama niti tenisicama
Ne šljapkaju više blatne bare niti gumene čizme

Tri dana poslije katastrofe sija Sunce i grije nas
Kao da se smješka, kao da je sve prošlo
Dok smo daleko i gledamo katastrofu na malom ekranu

malo ljubavnih

Iluzija

Slušam tvoje zavodljive riječi
Sanjam meke ljubavne riječi

Dok se utapam u struji želja
Dok plovi blještava duga riječi

Sastavljena od lepršavih leptira
Sanjam poljupce mekih riječi

Bjeg iz jave nemogući je san
Čelo uz čelo, bez praznih riječi

Maglovita staza je duga
Staklenasta sloboda u riječi

Polako čezne na dlanu
Iluziju rušimo jednom riječi

Pred zelenim otvorenim očima
Nestaju meko ispisane riječi


Inkognito

Ulet je trajao kratko
Jedan dugi, gladni pogled
Kratki, proždrljivi uzdah
Lagano trzanje gornje usne
Kratkim pokretom otresena kosa

Inkognito drhtaj prstiju
Blaga jeza klizi niz kralježnicu
Trenutak je prošao
Samo ljubav, ona na P traje

Tri dana poslije katastrofe

Prošla je katastrofa u mojim očima kao i mnogim drugim očima u Lijepoj Našoj. Već pomalo zaboravljamo da na istoku još uvijek tisuće ljudi spavaju u tuđim krevetima, na tvrdim madracima, jedu hranu za koju svaki dan strepe. Pomalo kao i svi mi ostali koji smo zatrpani vlastitim brigama i spavamo na krevetima čiji je pravi vlasnik banka.

Uljuljana u vlastite snove sanjam trenutno o masaži, novoj frizuri, manikuri, depilaciji i plavoj haljini. Kad sjednem za svoje racunalo na poslu dok sređujem papirologiju, maštam kako bi bilo da imam sve softvere i svu laboratorijsku opremu koju bih zeljela imati, a na mailove dobivam ponude studenata zainteresiranih za rad na projektima.

Život je ipak nešto drugo. Život je borba za svaki komad opreme koju trenutno zbog nedostatka prostora ne mogu iskoristiti na nastavi, istraživanja koja si ne mogu priuštiti i studenata koji ne žele učiti niti sudjelovati na projektima.

Život je kada moram dobro razmisliti da li ću uplatiti 200 kuna na humanitarni račun, jer tih 200 kuna znači da opet neću otići na masažu o kojoj sam ovisna zbog bolova u leđima uzrokovanih genetikom, ozljedom i nakupljenim stresom. To znači da neću otići niti na privatni specijalistički pregled, već ću ga opet odgoditi, jer za neke stvari žena da bi se osjećala čovjekom ima pravo izdvojiti dio svoje plaće. Teško je objasniti nekome tko vozi automobili vrijedan 200 000 kuna, a nije ga zaradio i poslom koji obavlja ne opravdava nabavku tog automobila, teško je objasniti toj osobi što je život. Kako je teško boriti se s minusom na računu, minusom koji uvijek zove, šapuće zavodljivo "Iskoristi me".

Mi smo robovi sustava koji buja, koji ima teško otrovanje želuca i upalu crijeva. Taj proždrljivi sustav koji proždire male ljude i koji kao otrovna sluz ulazi kroz pore i preuzima one slabe, željne uspjeha i vodi ih negdje daleko, na korak od ulaza u deveti krug pakla. Hipnotičkim obećanjima taj sustav nas tjera da vjerujemo da život mora biti takav i sve pokušaje da se izdignemo iz gliba u koji polako i sigurno tonemo, osujećuje svojim mnogim rukama, rukama robova tog istog sustava.

I tako, dok na istoku još uvijek gladuju, spremam se na štrajk, ne zato jer nemam susjećanja prema žrtvama poplava, nego zato jer si ne mogu priuštiti to susjećanje.

Pohlepa

U ogledalu dva odraza,

Prate me dva para ociju.

Vrijeme za skrivanje je isteklo.

Probudim se nezadovoljna, usnim neodlucna

A ona glad, uzasna glad sto me mori

Pretvara se u zedj i gusi me

Ponekad je samo los san

Besmisao je ucestala pojava

U raskolu zelja i potreba

Kad znanje nije dovoljno

Pohlepa je zlocesta i prikrada se

Mozda je njen odraz pokraj moga

Ljubav

Ako ti napišem tisuću srcedrapajućih stihova

Pjesmu bolju od pjesme nad pjesmama

Ako zamjenim sva slova tvojim inicijalima

Odlučim odbiti usnuti da te otmem morama



Ako zaboravim tko sam bila i kamo idem

Tko će biti sudac i arbitar, reći kada je dovoljno

Hoćeš li biti moj Petrarca?

Da naučimo sve što su drugi znali o ljubavi

I dalje smo dva srušena balvana

General Puška na vojnom sudu

- Dečki moji - govorio je užurbano - imam jednu strašnu priču za vas

- Pa ispričajte je Generale.

- Ma to je bilo nešta strašno - nastavi general držeći u lijevoj ruci praznu čašu, dok je lijevom posezao za vrčem.

- Išli smo ja i jedan iz Šamca, - zastane natačući vino - jedan bombaš, u misiju. Bilo je to 9, negdje u jesen. Mrkla noć, a zima k'o u pola zime. Samo nije bilo snijega. - uze opet pauzu da natoči vodu, istovremeno dižući napetost, umijećem vrhunskog naratora.

- Imali smo zadatak dići u zrak most u Šamcu. U pola noći smo se šuljali, ja sam nosio pušku, a on eksploziv. A s njihove strane - zastane i otpije gutljaj gemišta- s njihove strane su se isto šuljala dvojica. Uzeo sam pušku i opalio. Uplašili su se i skočili u vodu, a mi smo postavili ekploziv i žice i pobjegli s mosta.

- Pa jeste ga digli u zrak?

- Jesmo, kako ne.

- Ma nije to tako strašna priča Generale.

- Kako nije, da si ti vidio, mali moj, tu ledenu vodurinu. Al' nije to ništa. Poslije toga su nas odveli na vojni sud.

- Nema šanse.

- Kako ne.

- A zašto pred sud ako ste digli most u zrak?

- Ma to je bilo u drugoj rundi ono pred oluju, u Spačvi, dizali smo ribe u zrak. Pa su nas malo osudili, ali nije to bilo ništa strašno. A znaš kako je, trebalo je čekat da se riba ulovi, a nas puno za fiš pa smo onda sa čamca bacali bombe. Malo pričekaš i one se dignu plivajuć leđno.

Krleža bi imao o čemu pisati

Treći puta u dvije godine će mi smanjiti plaću. Što znači biti profesor danas, predavač na visokoj školi? Mi smo jedan niski sloj crvića za velike ribe. Ne služimo čak niti kao mamci, već samo dohrana.

Od nas se očekuje da pišemo čarobnom tintom, na čarobnom papiru, tako da nam ne treba papir za printanje, toner niti kemijske olovke (Penkalu je trebalo spaliti zbog đavoljskog izuma), ne treba nam ništa. Očekuje se da pišemo stručne radove o imaginarnim stvarima, vršimo ispitivanja na imaginarnoj opremi i koristimo imaginarne stoftvere. Kao u vrtiću, ali čekaj, nama vrtići ne trebaju. Ne trebaju nam djeca, ne treba nam hrana, ne treba nam školstvo niti zdravstvo. Zato majke širom Slavonije i u drugim krajevima Hrvatske žive u nekom začaranom svijetu nezaposlenosti. Jer tim selima, koja su veličine manjih gradova, ne trebaju (ne dao Bog) vrtići.

Kako nikome nije palo na pamet da iz projekata EU stvarno izvuče sredstva za takve infrastrukturne projekte koji će omogućiti nekakav napredak, olakšati zapošljavanje i slično. Da li je problem nesposobnost dužnosnika lokalne samouprave, nekakav ogavni smrad samosažaljenja, ili su oni koji imaju ideje, politički nepodobni,kao da smo se vratili u sivo doba socijalizma i svi se odjednom klanjamo sustavu. A sustav je loš, pa ga svi mrzimo i sretni smo jer eto opet imamo nekog neprijatelja kojeg treba mrziti.

Ne treba nama ništa. Trebaju nam političari. Treba nam još više, još manjih jedinica samouprave. U koje treba po političkoj liniji gurati još nesposobnije ljude, koji jedino mogu izraziti sposobnost da budu dobra djeca politički umreženim roditeljima. Kada jednom osiguraju mandat, da sve preostale afinitete pokažu prema tim klimavim i ostarjelim foteljama, za koje nemaju dovoljno u proračunu da ih zamjene. Trebaju nam regije, kad nam već županije nisu dovoljne, pa neka se još te regije rascjepkaju. Treba nam još agencija, jer mi znamo da se u agencijama ne radi, jer smo nacija koja pomalo preuzima zapadne bolesti, američki zdravstveni i obrazovni sustav i grčku fiskalnu politiku. Zašto bismo ukidali i mijenjali ono što je loše, kad je loše neka tako i nastavi. Kod nas se ionako radi sve pro forme (u prijevodu radi formalnosti), pa imamo certifikate, agencije, procjene, strategije i sve ostale tričarije, za koje nitko ne zna čemu služe, ali ih moramo imati, jer eto, Europa to traži. I onda jednog dana Europa prestane tražiti i sve stane. Kao da su svi razlozi zašto je sve to bilo potrebno nestali. Nitko se onda ne pita, da li to nama ipak treba. Europa ne zahtjeva, a Europa je eto neka vrhunska sila, svemoćni Borg, čiju riječ smijemo slušati, ali čemu se zamarati razumijevanjem?

Smanjimo plaće svim stručnjacima, obrazujmo loše kadrove, jer zna se da dobro obrazovanje košta (nedavno sam pročitala kako neka škola u americi ima praktikum fizike opremljen lego technic paketima što je kod nas SF), a nema se. Europa (opet ona) traži neke postotke pa ćemo štancati ekonomiste (ne usudimo se ukidati akreditacije onima koji se ne drže kvota), ali kada Europa sreže kvote, onda malo zacvilimo i podvučemo rep kao pokislo pseto što ga šutaju Nijemci, Talijani, Francuzi, ma i svi ostali.
Najbolje da nas vrate na razinu plaća od prije 20 godina. Čisto jer nas lovi nostalgija. Neka se kuna drži ponosno, a svi mi koji radimo za tu kunu i održavamo ju, neka pomalo životarimo, neka se ne vidi kraj svemu tome, mladi neka se iseljavaju, a oni koji imaju posao neka ga tako čvrsto drže do zadnjeg dana ne radeći previše da ne istegnu leđa i kada odu u mirovinu neka sva poduzeća propadnu, jer njima više ne trebaju.

Kažu da je broj umirovljenika veći od broja zaposlenih. Znači li to da će uskoro opet povećati dob za umirovljenje? Možda će staviti 85, za svaki slučaj. Ovi pak što u invalidskim mirovinama rade na baušteli, njih će pustiti na miru, jer mirovine su male. Tko će se njima baviti. Jer sustav je loš, čemu onda da ga se pridržavamo. Pa tako su i Hrvatske šume stavile na WEB cjenik, ali naravno neće ga se pridržavati, jer je loš, ali ga je netko izmislio pa neka ga je. Istovremeno činovnici koji sjede u kožnim foteljama, u sjenovitim uredima, lagano će ispijati kavice dok šumske staze zarastaju.

Da, Krleža bi to bolje napisao, on bi pisao o Blitvi, možda o Frankenštajnovoj operaciji ili bi našu situaciju usporedio sa Doom's day. Možda bi baš Krleža bio jedan od Index-ovih autora ili bi onako snalažljiv postao prijatelj vlasti i omastio brk u tih 44 milijuna. Nikad se ne zna, ali uvjerenja sam da bi Krleža danas imao o čemu pisati.

Oprostite zbog previše ili premalo zareza i ostalih grešaka. Ne znam zašto bi se moj profesor uopće zamarao time, mislim na pravopis, ali eto, profesore isprike, što se tiče ostalih, ne vjerujem da ste puno primjetili, sirotinja ionako ne razmišlja o pravopisu. Moderni Hrvat je jadan izložen mnogim bolestima, politika je jedna od najpodmuklijih.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv