Nera Pavičić: Moja iluzija

subota, 22.03.2014.

Sjećanje na neizrecivo

kažeš, ne postoje riječi
slušam te, u prolazu
opireš se, nedostatne su
drugi ih rasipaju

kažeš, neizrecivo je
treba li više
tvoje laži raskrinkaju se same

šutimo i o šutnji šutimo
i suze su tužne
čitav život prođe
bez riječi

pjevaj, pjevuši,
mumljaj, ako nemaš sluha
da nam tišina ne ostane
jedino sjećanje

Harlekinova putovnica

-Gle onog pozera! Nema šanse da taj zakorači. Haaarlekine! Idi gore pokaži mu kako se hoda po žici. Neka ovaj dimnjačar siđe dolje.
Harlekin je uspravio svoje vitko tijelo. Njegova šminka je skrivala grimasu, a napetost njegovih vretenastih mišića što su se pružali poput fine mreže od vrata pa niz torzo i noge, ocrtavajući se ispod akrobatskog odijela, jasno je pokazivala duboku koncentraciju. Istrenirano vitalno tijelo izvodilo je savršeno odmjerene pokrete tečnošću predatora. Njegovim udovima upravljale su zračne struje i gravitacijske sile, kao da mu je oduzeta svjesna kontrola postao savršeno modelirana statua srebrne gline. Klizio je kroz zrak, dok su njegova stopala osvajala žičano uže.

Njegovo lice, kao slika iz putovnice, odavalo je sve one karakteristike koje je kao čovjek potiskivao, čeličnu volju i ledenu mirnoću, lišen svih emocija i topline, leden kao čelik po kojem hoda, samosvjesan i samouvjeren. Kao da je njegov nastup carinska ispostava, na kojoj publika - carinik oštrim okom pregledava njegovu mirnoću i ocjenjuje da li je fasificirana. Dok polako hoda, brojeći sekunde do slobode, u ušima mu odzvanjaju oštre riječi carinika.

-Ozbiljni ste gospodine... da vidimo kako se zovete... gospodine Harlekin. Vidim imate puno žigova u svojoj putovnici. Malo je i istrošena na rubovima. A sigurno ste bili na svim tim mjestima. Recite mi, ovdje piše da ste bili u Noćnoj mori, je li istina da su ondje noći tako strašne? Hvala vam, izvolite, dobrodošli u Slobodu.

Korak, osjećaj tvrde daske visinske platforme kao prekidač ugasio je Harlekinova razmišljanja, a strogi carnik u sivom ponovno je postao smjesa stotine oduševljenih lica.

Poezija

izvagati grame i kilograme
lepršavih i teških emocija

uzeti mjeru prolaznim slikama
uokviriti ih živim bojama

odbrojati točno riječi i slogove
u savršenu harmoniju

nije težak posao

za njega je potrebno
samo meko srce
mirna ruka
neiscrpa mašta
vrckav humor
ili tajna vrela riječi.

Najdraži, jesen je

Najdraži, dok sunce zalazi
magle se skupljaju u kotlini
noć polako pruža svoje skute

Najdraži, tisuće zvijezda
na noćnom nebu iznad nas
i mjesečina miluje jesenske ruže

Najdraži, pod našim koracima
šuštavo lišće lomi se u prašinu
jesen izvodi svoju simfoniju

Najdraži, zavodljiva svjetla
grle pločnik i grane drveća
dok se dah ledi na usnama

Najdraži, tople riječi su zamrle
samo vjetrom nošena jeka
podsjeća nas na davno proljeće

Sjena koja je nestala

Voljela bih znati za čime žalim. Da li žalim za vremenom prije vremena? Nada da postoji paralelni svemir, jedan od mnogih, gdje je sve kako treba, nije mi dovoljna. Gadi mi se pomisao i uzrokuje mi grčenje želuca, da je netko imao sve ono dobro bez svega onog lošeg. Odustajem od te ideje i sebično tvrdim da to nije moguće. Sebično tvrdim da je moja patnja više od nasumične sudbine.
Kada sam saznala da si otišao, a otišao si pravo, osjetila sam prokleto olakšanje. Kao da sam golub kojeg više ne vreba zlokobni orao. Sad dok to napisano čitam čini se pretjeranim, nerealnim, gotovo nečovječnim, ali dovoljno je samo malo zatvoriti oči i pustiti sjećanja da isplivaju. Nisam sigurna zašto tugujem. Kao da oplakujem sve ono što nisam proživjela i mnogostruko više ono što sam proživjela. Čini mi se da učim ponovno disati polako, jesti polako, hodati brzo, bez straha da će mi suze krenuti, da će mi zalogaj zastati, da će me grlo stegnuti. Taj strah što je moje udahe učinio plitkima, nestao je kad si otišao. Olakšanje se utopilo u tuzi, tuzi zbog promašenih života, zbog refleksnog olakšanja, zbog prolivenih suza i brojnih pogrešaka.

Nekad sam te valjda mrzila, kratko, a onda si samo odjednom prestao postojati, te teške i prazne godine su trebale proći da te počnem oplakivati. Danas oplakujem ne onoga što je otišao prekjučer nego onoga koji je polako iščeznuo prije puno godina. Toliko godina da ga se više ne sjećam. Sjećam se samo njegove sjene, koja je jedina opstajala i kad je čovjek nestao.

Kiša

krupnih kapi ples
na staklu automobila
gotovo se ne vidi
odsjaj njihov u očima
umorna vozača

dodir glazbe
glasno bubnja
po membranama
i boje zelenila
nečujno dopiru
kroz prozore

kišna je paleta
nespretnog slikara

Usne

Po kamenu rasuta svila
Kao jagode mirišu
Usne što ih dotakla vila

Lepršavi padobranci
Nestašno prelijeću misli
Njihovu sliku čuvaju kapci

Igraju ružičastu igru
Nezasitnu nekad lažnu
Pod prstima vlažnu

Nema govora za sve riječi
Kao parola.. vrijeme liječi
Ništa značajno nas ne priječi

Marš dalje, nekud, tamo
Derem se, ne okreći glavu
Vičem, ne gledaj ovamo

Ne gubiš ritam i baš si kul
Činiš se velik... sebe si ful
Ipak ne osjećaš varljivi pul

Tonem u paperjaste snove
Neke još gluplje nove
Plutam u njima kao crvene bove

Pišem za rep bezveznu stvar
Pitam se ima li kakva šarena tvar
Možda na putu za Daruvar

Da me lansira bliže tebi
Da sve skupa oprostimo sebi
I napravimo za dvoje utvrdu u Tebi

Igra riječi podsmijehe izaziva
Nešto slatko krivim imenom zaziva
Za nas samo želim nešto bez naziva.

Nije u pitanju poanta
Nisam intelektualna santa
Tu i tamo svakom se od ljubavi zamanta

Okus usana, slatka i sjajna
Vijugava i idilična kao Gajna
Nek ostane naša tajna

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv