Voljela bih znati za čime žalim. Da li žalim za vremenom prije vremena? Nada da postoji paralelni svemir, jedan od mnogih, gdje je sve kako treba, nije mi dovoljna. Gadi mi se pomisao i uzrokuje mi grčenje želuca, da je netko imao sve ono dobro bez svega onog lošeg. Odustajem od te ideje i sebično tvrdim da to nije moguće. Sebično tvrdim da je moja patnja više od nasumične sudbine.
Kada sam saznala da si otišao, a otišao si pravo, osjetila sam prokleto olakšanje. Kao da sam golub kojeg više ne vreba zlokobni orao. Sad dok to napisano čitam čini se pretjeranim, nerealnim, gotovo nečovječnim, ali dovoljno je samo malo zatvoriti oči i pustiti sjećanja da isplivaju. Nisam sigurna zašto tugujem. Kao da oplakujem sve ono što nisam proživjela i mnogostruko više ono što sam proživjela. Čini mi se da učim ponovno disati polako, jesti polako, hodati brzo, bez straha da će mi suze krenuti, da će mi zalogaj zastati, da će me grlo stegnuti. Taj strah što je moje udahe učinio plitkima, nestao je kad si otišao. Olakšanje se utopilo u tuzi, tuzi zbog promašenih života, zbog refleksnog olakšanja, zbog prolivenih suza i brojnih pogrešaka.
Nekad sam te valjda mrzila, kratko, a onda si samo odjednom prestao postojati, te teške i prazne godine su trebale proći da te počnem oplakivati. Danas oplakujem ne onoga što je otišao prekjučer nego onoga koji je polako iščeznuo prije puno godina. Toliko godina da ga se više ne sjećam. Sjećam se samo njegove sjene, koja je jedina opstajala i kad je čovjek nestao.
Post je objavljen 22.03.2014. u 20:30 sati.