Nekad bih najradije iskočila iz kože. Danas bi najradije iskočila iz kože. Drže me na tankom ledu, osjećam se kao taoc sustava u kojem radim. Gdje se neki provlače, beskičmenjaci i političari, a radnici koji uspravno stupaju su ograđeni zidovima, pritisnuti okovima. Kako ne bi odletjeli, odmetnuli se nošeni vlastitim radom i trudom. Gledam to i ne vjerujem.
Gledam i vjerujem. I tužna sam. Ljuta sam. Na sebe, na svijet. Nagriza me briga i ljutnja i bijes.
Imam snažnu, gotovo neodoljivu potrebu primiti taj mobitel i ispucati ga u zid. Gledati ga kako se razbija u komadiće. Ali to neće ništa riješiti. Zar ne. Tako taj bijes raste, pruža svoje pipke, šalje signale cijelom mojem tijelu i osjećam da mi se svaka dlaka nakostriješila. Kao da na meni raste tisuću strelica spremnih za napad.
Jednog dana ću ovaj tekst preraditi u jednog Harlekina, ali danas, danas mi je dosta osjećati se kao istrošeni tepih automobila izderan od potpetica što se o njega upiru dok fine dame stišću gas u visokim petama.
Post je objavljen 14.03.2024. u 15:23 sati.