Kažu da su cipele važan dio imidža jednog muškarca. Tako je Harlekin jednog vjetrovitog dana krenuo u pohod na dućane. Nije mu bilo do kupnje. Duboki džepovi crkuskih hlača vječto su prazni, želudac uvijek pomalo kruli, a tanka majica uvijek sa kojom rupicom, taktički skrivena ispod jakne koja je vidjela bolje dane. Njegov koraci u iznošenim crnim radničkim cipelama ječali su napola praznom ulicom i dok su prolaznici izmoždena lica hitali svojim kućama, žurno napuštajući urede u kojima su poput pilićarnika sa kratkim pregradama ili zatvora zatvoreni po cijele dane, on je polako hodao. Zvirlao po izlozima i zamišljeno gledao cijene.
Nije uzdisao. Muškarci ne uzdišu jer ne mogu kupiti skupe cipele, one su ionako nepotreban luksuz, ali kad bi bar bile udobne poput ovih, ili kad bi bar imale tako kvalitetne šavove poput onih, a opet da ne moraš pretražiti cijeli grad ili nedaj Bože čekati sniženje. Danas je dan, napokon, za kupovinu jednog para. Možda taj par neće trajati vječno kao one ručno rađene iz radionice poznatog majstora Mrkonje, ali da potraju koju sezonu.
Koja budala je rekla da se o čovjeku može puno saznati po cipelama? Tko bi po cipelama mogao zaključiti da je baš Harlekin vladar cirkuske pozornice, da za njim uzdišu dame i zadivljeno ga prate dječaci dok hrabro korača po žici. Možda su nekome cipele simbol, ali dok je bos na trapezu, Harlekin je tada svoj. Govori li to što o njemu. Da li je pravi Harlekin onaj bos i gotovo gol, s debelim slojem šminke na licu? Ili je pravi ovaj što se skriva po uličicama, u nadi da njegovu bijedu nitko neće zapaziti, obučen kao prosječni prolaznik, anonimni nesretnik.
Kada bi se baš zagledali u njegovo lice, ti prolaznici što se žure ili oni iz publike da otrgnu pogled od njegovh snažnih ruku i spretnih nogu, vidjeli bi možda napokon čovjeka. Njegov upitan pogled, možda poneki strah, zrno koncentracije i mrvicu tuge. Vidjeli bi zamišljene oči, ponekad zamagljene od umora, pomalo opuštena lijevog kapka. Možda bi baš u tom trenutku njegove nosnice nervozno titrale zbog ostatka ljutnje ili bi se njegove usne lagano izvijale od tragova osmijeha.
Od cipela, kad bi prolaznici digli pogled do para pronicljivih očiju, možda bi napokon vidjeli čovjeka.
Post je objavljen 05.04.2015. u 19:12 sati.