Crvena jakna, neobična vjetrovka, pomalo obješena, izlizana i otrcana, visjela je s njegovih ramena. Dok je hodao uzdignute glave, spuštena pogleda, pomalo neodlučan da li je ponosan ili samozatajan, ona ga je grlila. Grlila ga je kao što su ga grlila sjećanja, na duge šetnje, meke dodire, veselu mladost. I štitila ga je, kao što su ga štitile majčine ruke i beskrajni dječji poljupci. Kad je padala kiša njegovi koraci su šljapkali po mekom blatu, kad je padao snijeg njegov osmjeh je bio postojan dok su mu se pahulje topile na obrazima. Nije bio previše pismen, nije imao niti previše pametan telefon, nije ga zanimao niti kompjuter. On je volio vjetar, kad je bilo dovoljno toplo da hoda raskopčane jakne, a dovoljno hladno da mu se znoj ne slijeva niz čelo i pazuha ne smrde. Njegov osmjeh je bio malo skošen, pogled malo vragolast. Ne treba puno brinuti o njemu, imao je on veličanstvenih dana kada je njegova jakna stajala okačena na čavao, a njega je krasilo svileno harlekinovo odjelo. Imao je i onih loših dana, kad su crna šminka i bijela šminka bile iste boje, samo drugog tona. Ne treba puno misliti o njemu, negdje, u tamnocrvenoj jakni talambasa po svijetu.
Post je objavljen 09.03.2020. u 12:16 sati.