Eto ga, konacno je i njemu dosao kraj, mojem nekadasnjem blogu na bloger.hr.
Osjecam se izdano. Index je digao ruke od blogera, prakticki bez da obavijesti korisnike. Ok, nije me to iznenadilo bas jako i vecinu stvari sam jos prije prenijela na ovaj blog kad sam vidjela da bloger propada. Svejedno, taj blog je krenuo kao odusak pa kao povratak pisanju smusene poezije i na kraju kao medij za povremenu komunikaciju s nekim ljudima koji su u nekim trenucima bili u pravom virtualnom prostoru u pravo vrijeme.
Duboko vjerujem u virtualna prijateljstva i prijateljstva opcenito. Ti ljudi koji su citali moja pisma ili Harlekine, nesvjesno su saznali o meni daleko vise nego mnogi koji me srecu svaki dan u fizickom zivotu. Tajne tuge, nesigurnosti, zelje daleko su intimnije od "Dobar dan, kako ste?... Kakvo vrijeme!...Kad ce taj petak." I ostalih radnickih parola koje razmjenjujemo u hodnicima. Daleko snaznije poruke i emocije smo razmjenjivali na kratko u tom virtualnom prostoru od vjecnih "Nazovi me... moramo na kavu... uf koliko posla me ceka.."
Cesto smo u realnom svijetu optereceni egzistencijom, disemo plitko u strahu za novcanik i najcesce potiskujemo sve drugo. Koje drugo? Ponos, za svaki prezivljeni trenutak u svijetu izokrenutom naopacke, za svaki iduci dan koji smo jos tu, tijelom u Hrvatskoj. Tugu, za svaku razdvojenu obitelj, za vremenom koje je proslo, kojeg se tako povremeno sjetimo. Srecu, za svaki ubrani krastavac, ispjevanu pjesmicu, rjesen zadatak.
Post je izgubio ritam i zavrsavam ga optimisticnom notom:
Jeb...s bloger, ima i drugih blog alata na ovom svijetu.
Post je objavljen 02.07.2018. u 21:25 sati.