Kiša je padala. Gužva je bila u gradu. Išla sam na kavu sa kolegama danas u izmijenjenom sastavu. Pila sam opet čaj, urnebesno zar ne? Pričali smo opet o istim temama, organizaciji, troškovima, razvoju... Besmisleno ti to zvuči u ovom pismu? Hm? U pravu si ništa to nije važno za nas dvoje. Ipak, želim te ispreplesti sa svakim segmentom svog života, kao što su prsti isprepleteni dok se držimo za ruke. Kao što su grane drveća pokraj rijeke isprepletene dok se šetamo i promatramo prolaznike. Dok sam s tobom blebećem bezveze. Ne dam tišini da nas grli, niti prolaznicima da ispijaju naše poglede dok dijelimo budalaštine. Misli mi opet lutaju. Lutaju nekim drugim stazama, kojima smo šetali, dok sam te držala oko struka, a tebi je to smetalo. Slatki osmjeh mi je na usnama kad god se sjetim razloga, zašto ti je smetalo. Ljubav je tako fizička.
Post je objavljen 07.12.2012. u 19:20 sati.