Prijatelju,
Znam namjerno provociraš, kao dijete testiraš moje granice, provjeravaš dokle seže moja prijateljska ljubav. Lagano je reći stani, nemoj više dolaziti. Lagano možda i sebe zaustaviti da ne pošaljem ovo pismo, promjeniti mail adresu u adresaru pa da se izgubi u virtualnom svijetu ili broj mobitela da poruka ne nađe primatelja. Teško je čekati. Čekati da ponizno pokucaš i kažeš prijateljice, zaboravit ću sve svoje gluparije, zaboravit ću ženu što nosi parfem i suknju i štikle i zavodljivi osmjeh. Čekati da priznaš sebi pa meni pa svojim jutrima da smo ti i ja dva kontinenta udaljena. Možda nas ne dijele beskrajne ravnice i visoka gorja, možda moral nema ništa s tim. Možda smo dva putnika, stvorena da sjede u istom kupeu, u istom vlaku, nekoliko minuta svaki dan, razmjenjuju viceve, teološke rasprave i zavjereničke osmjehe. Ništa više.
Čitam ovih dana puno, previše. Glava mi puca, dileme se u njoj roje, al znam šta osjećam. Nije to samilost nije to glupost nije to sigurnost. To je živjeti u danas, bez izgovora, ne jer su jučer nastale lijepe uspomene, ne jer će sutra buđenje donijeti nove pustolovine. Živjeti danas, sanjati noćas jednostavne snove, u iskrenom zagrljaju.
Nema plime dovoljno jake da me odnese sa mog puta, ne danas, ne ni sutra. Možda jednom moj čvrsti zid postane ruševina, moj oslonac strune i propadne, ali neću sama iskapati kamenje iz temelja. Možda ću prihvatiti kao svoj rizik života, davno sam ga prihvatila, u panici, u suzama. Danas živim, sa osmjehom u očima.
Uporno smišljam i dalje pametne riječi, nisam stvorena za pisanje romana. Reći ću samo da čekam, čekam prijatelja da se vrati sa daleka putovanja.
Post je objavljen 07.12.2012. u 19:27 sati.