Pomišljam da ti pišem, svaki dan, nestaje polako živo sjećanje na nit koja nas je povezivala. Tanka kristalna nit, fino izvučena, rasprsla se i nema je više. Kažeš pa šta, postoje snažna industrijska ljepila, pokupi komadiće i polijepi ih nazad. Mogla bih... ali što će nastati od svega toga? Krhka nakaradna mreža u koju bi se lovili leptiri. Neće biti više one finoće niti glatkoće u toj niti. Sve što smo imali zajedničko je bila ljepota. Mogu uzeti sva ljepila ovoga svijeta, rastaliti kristal i ponovo izvući nit, ali one ljepote koju sam nekada u njoj vidjela nema više. Nestala je, oplakujem ju kao nestalog prijatelja. Da uskrsne bi li imala i sjenu nekadašnje ljepote? Odnijele su je hladne noći. Odnijele su je prazne riječi i strahovi. Komadić po komadić rasula se ljepota poput pepela na vjetru a tanka nit što nas je spajala poput iluzije nestala. Zna li iluzija čitati, presti kristalne niti od razbijenih vaza, u kojoj ulici stanuje, koji kućni broj?
Jedino poštanski ured mašte zna adresu iluzije, raspitala sam se nitko se ne javlja. Na vratima natpis zatvoreno do daljnjega...
Post je objavljen 07.12.2012. u 19:15 sati.