Pukla nit? Pitam te, a ne znam ni sama želim li odgovor.
Želim ti objasniti da ne mogu dijeliti svoje večeri na dva. Iako sve one stvari nisu izgovorene razdiru me. Nisam navikla živjeti na pola i odbijam to. Zato mi treba prostora. Znam sve su to gluposti i ne izviru iz mozga. Hoću sama sebe uvjeriti da si dio mašte ali ne mogu. Evo pišem duga pisma koja neću poslati osjećam nešto bezimeno, a toliko više od apstrakcije. Osjećam da si produkt moje mašte. Nešto što sam čekala, osoba rođena u snovima. Moj život je savršen, moja ljubav je čvrsta, topla, draga, sigurna, uzbudljiva i nježna. Imam li prava tražiti još, trgati vlastito meso radi riječi iz mašte?
Trebam vrijeme da zacijeli rane riječi i snova nesigurnih. Vrijeme da se vratim u svoje sada. Svaka labava riječ, kao da iz tvojih usta dopire. Trebam vremena da ih zaboravim da se moje misli vrate i budu samo moje. Ti si hipnotizer, osvajač, manipulator riječima, snovima, slikama. Znaš sve fine note vokalnog i misaonog zavođenja kao da si godinama ugađao žice svoje violine. Počašćena sam. U tuzi razmišljam dali razbijam jedan san radi straha od lijepe iluzije. Možda je to moja violina samo, po kojoj tako lijepo sviraš, možda samo s njom si virtuoz. Oh, kad bi stvari bile jednostavne da um prati tijelo i da odbaci sve nedoumice mašte. Pišem ti pismo. Neću ga poslati. Možda ćeš ga pročitati. Nek pisane riječi ostanu samo dio tihe neizrečene iluzije.
Post je objavljen 07.12.2012. u 19:27 sati.