Nera Pavičić: Moja iluzija

petak, 07.12.2012.

Pismo ... ogledala

Pišem noćas u kasni sat, znaš kao i obično, dok me čekaju Newton i Steiner, a pomalo i Coriolis. Mislim na tebe, sve misli su bezveze, baš tako, nepovezane. Mislim i mislim i ništa novo nisam smislila. Sva sjećanja su još tu i ako nastavim misliti postat će još življa i bit ću kao Alisa, propast ću kroz rupu i ući u ogledalo, jedno veliko i živjeti... Ama pišem gluposti, mislim gluposti, sva su to moja ogledala, svjetlucala na suncu, nestvarna. Stvarni je dodir i poljubac, stvarna je riječ ljubavi i topli pogled. Sjećanja su da se prelijevaju u srebru ogledala i tamo ostanu zakopana. Kao slike na zidu, nek rese um, nek budu pri ruci da ih promotrim tu i tamo, ali samo na tren, a ne da zauvijek živim u mašti. Sjećanje, osuđujem te noćas na doživotnu kaznu, zatvor u srebru iza stakla. Da se probudiš svako jutro kad i ja i zaspiš navečer prije nego sklopim oči da te se na tren oslobodim. Zabranjujem ti od ovog trenutka da napadaš moje snove i vršiš invaziju na moje vjeđe. Noćas pišem bez reda, u vlastitoj mašti nered puštam da vlada.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv