Kao gljive poslije kiše
Dok svakodnevno u medijima slušamo o globalnoj svjetskoj krizi koja još uvijek trese zapadni svijet a koja je zapravo našim vrlim političarima alibi za stanje koje vlada kod nas, istovremeno u Lijepoj našoj niču novi šoping centri upravo kao gljive poslije kiše. Prije nekoliko dana otvarao se jedan od takvih, prilično čak i velik za grad u kojem se smjestio i u kojem već postoji 10-ak velikih centara, doduše ne sa modnim markama već sa prehranom i ostalom robom široke potrošnje. Budući da ja još nikad nisam bila na otvorenju jednog takvog šoping centra, zapraših onako iz znatiželje u obližnji grad, 30 km udaljen od provincije u kojoj živim. No na samom prilazu šoping centru, nekih 300-tinjak metara prije samog centra, upadoh u kolonu vozila i nervoznih vozača kao što sam bila i sama, pa odlučim vratiti se natrag, bijesna na samu sebe što sam uopće krenula u takvu avanturu kao što je otvorenje jednog novog šoping centra. No ipak, nisam mogla odoljeti znatiželji i zaputismo se sinoć moj muž i ja zajedno. Iako je šoping centar u malom gradu, imala sam osjećaj kao da sam došla u King Cros, Aveniu Moll ili neki slični u Zagrebu. Trgovine su krcate robom i baš me zanima što će si naš jadni narod, u gradu koji nema industrije jer je uništena, ne ratom već pretvorbom, sa 10 već postojećih velikih trgovačkih centara i nekoliko tisuća (neznam točno brojku) ljudi na Zavodu za zapošljavanje, moći priuštiti od svega toga blještavila. Ono nešto malo jadne raje poput mene koja radi i koja redovito prima plaću ne može si kupiti baš puno stvari od svega toga, pogotovo oni sa plaćom između 2.000 i 3.000 kuna, a vjerujte da iz vrlo pouzdanih izvora znam da ih u tom gradu ima više od 50 % takvih, a o našim siromasima penzićima bolje da i ne govorim, jer jedva krpaju kraj s krajem da si priušte nešto malo hrane a sve ostalo ode na režije pa im neće ni pasti na pamet da nešto kupuju. Šećući malo kroz većinu tih trgovina sa jednom mojom mladom rođakom, koja mi je baš dobro došla kao vodič, jer cijene i deklaracije su namijenjene za čitanje kroz povećalo, uđosmo nas dvije u jednu manju trgovinicu gdje je pisalo u izlogu da svaki kupac za kupovinu u vrijednosti većoj od 50,00 kn dobiva na poklon sunčane naočale. Ogledavajući masu stvari u toj trgovini, za 50,00 kn nije ni bilo artikla, a jedini što sam za taj novac mogla kupiti bile su dvije špangice za kosu koje bi bile za moju najmlađu kćer koja ima 9 godina i koju nažalost nisam mogla povesti sa sobom u razgledavanje jer je subotom naveče zauzeta treningom. Nisam mogla a ne pogledati ženski donji veš i baš su mi za oko zapele jedne gaćice, istina ne za mene niti po kroju niti po modelu, no kad sam utvrdila da na istima piše cijena od 165 kuna, odustale smo od daljnjeg razgledavanja i napustile trgovinu. Pitam se, a vjerojatno se isto pita i većina ljudi koja je već posjetila taj novootvoreni šoping centar, do kad će uopće te pojedine trgovine, sa renomiranim robnim markama moći opstati u navedenom gradu, tko će si moći priuštiti kupiti nešto od takvog luksuza i za koga je zapravo otvoreno takvo nešto. Da li je jednom malom gradu sa privredom koje uopće više niti nema bio potreban takav centar kad mu je metropola na nepunih sat vožnje autoputom. No tko zna koji su tu sve krupni interesi, kapital i lobiji u igri. U svakom slučaju, financijskog opravdanja za takvo nešto zasigurno nema, jer navedeni je šoping centar zaista niknuo na takvom mjestu kao šakom u oko i bojim se da će vrlo uskoro masa prodavaonica biti pozatvarana. Očito smo mi narod za kojeg vrijedi ona stara poslovica "kruha i igara" pa neka nam onda i bude tako kako nam je jer bolje nismo zavrijedili. |
Kako li samo vrijeme brzo leti
Još samo pet dana i ode mjesec svibanj a lipanj mi se svake godine čini nekako kratak jer potkraj mjeseca mi je i rođendan, pa onda evo, ode pola godine. Pomalo sam nervozna što gotovo tjedan i po nisam napisala niti jedan post a razlog za to nije boi nedostatak ideja za pisanje nego moje tehničko čudo u obliku interneta koje je potpuno zakazalo i izdalo me pa sam zbog toga što nisam mogla svoje ideje, a činilo mi se da mi baš u to vrijeme padaju na pamet dobre ideje za pisanje, pretočiti u koji novi post. |
Jedna moja davna neostvarena ljubav
Prije pola sata sam konačno stigla sa jednog u nizu mojih dugih, iscrpljujućih poslovnih sastanaka, koji se uglavnom održavaju u vremenu između 18.00 i 22.00 i ne mogu zaspati prije nego što napišem ovaj post a na pisanje me zapravo potakao jedan susret sa mojom davnom neostvarenom ljubavi, ako se to uopće može nazvati susret, budući da sam ja, čim sam ugledala njegovu sjenu, okrenula glavu na drugu stranu, ne željeći izmijeniti niti pozdrav sa njim. a sve je zapravo poćelo prije neka davna, gotovo tri desetljeća na medi predivan, romantičan način, jedne hladne, sniježne siječanjske subote, za vrijeme mojih zimskih praznika na prvoj godini studija. Vjerovala sam kako će me ta ljubav, koja mi se činila kao ljubav na prvi pogled, izvući iz depresije u koju sam tonula zbog nagomilanog gradiva na prvoj godini studija, koji me ama baš niti malo nije interesirao. No u konačnici, ipak sam uspjela diplomirati među prvim studentima na mojoj godini, no to je već vilo kasnije, u vrijeme kad sam se potpuno otrijeznila od općinjenosti mojom, kako sam tada mislila, velikom i sretnom, idealnom ljubavi. A sve je zapravo prestalo prije nego što je i počelo, nakon nekoliko tjedana i nekoliko zajedničkih izlazaka, kada mi je idiot rekao da ne želi samnom ništa više od prijateljstva jer je ljudo zaljubljen u neku klinku koja je tada imala svega 16 godina i nije htjela niti čuti za njega, ona je onda okretala glavu na drugu stranu kao što ja okrećem danas. Što li me zapravo toliko poput magneta privuklo tom idiotu? Dali njegov promukli glas, da li njegove snažne ruke koje su me fascinirale jer su me podsjećale na ruke mog oca, da li to što je bio drukčiji od svih drugih, to što je isti horoskopski znak kao i ja, svega jedan dan razlike u našim rođendanima. Tko to u stvari zna? Vjerojatno samo dragi Bog koji je uvijek bio uz mene i pokazivao mi pravi put. Sva sreća što taj idiot od čovjeka zasigurno nije uopće informatički opismenjen i što se najvjerojatnije ne služi računalom niti uživa u blagodatima koje pruža današnji internet pa na svu sreću neće moći pročitati ovaj moj post. Danas kad čitam ljubavne pjesmice koje pišu neka djeca na svojim postovima, razmišljam kako je užasavajuće biti nesretan zbog neuzvraćene ljubavi, no lakše ti je ukoliko znaš da je tvoj predmet obožavanja dostojan te neuzvraćene ljubavi, što nije bilo u mojem slučaju, jer ja zapravo tu osobu nikad nisam potpuno niti upoznala, nego sam ga idealizirala i u svojoj ga mašti i fantazijama zamišljala idealnim, onakvim kakav on nije bio, već naprotiv, poseban i otkačen i nimalo vrijedan moje velike nesebične, neuzvraćene ljubavi zbog koje sam se prepuštala depresiji i ogromnim količinama hrane, poslije čega sam bila još nesretnija. No srećom. i moja nesretna, neuzvraćena ljubav je bila prolazna kao što je i sve drugo u životu prolazno, poslije nje dolazile su druge, sretnije, no i nesretna ljubav je zasigurno jedna velika škola i iskustvo u životu svakog mladog čovjeka, kao i pouka da sa ljudima treba oprezno i ne poklanjati im previše povjerenja, čak niti onda kada nam se čini da su nam prijateljski naklonjeni. Zbilja su kasni sati i odoh na spavanje. Sutra je novi radni dan. Do nekog novog posta i nove teme. |
U iščekivanju godišnjeg odmora
Iako je već polovica svibnja, vani već danima rominja neka odvratna kišurina koju ne podnosim isto tako kao što ne podnosim rano proljeće, pelud, komarce, alergije, gušenje u prsima, crvenilo očiju i sve ostalo što rano proljeće sa sobom donosi. No bez obzira na vremensko razdoblje i hladnoću, ja sam već pomalo u mislima na moj godišnji odmor i odlazak na more, koji nebih propustila ni za što na svijetu, pa makar nakon toga bila u još većem minusu na tekućem i još većoj krizi i recesiji. Ipak znam da neće sve biti tako crno jer ja sam jedna od rijetkih sretnika koji danas rade i redovito primaju, čak i solidnu plaću za današnju situaciju u Lijepoj našoj, pa nemam što kukati, što bi morali reći ljudi koji rade za 2-3 tisuće kuna i još čak niti neznaju da li će ih dobiti. No pustimo sad to. Smeta me što neki, meni čak i bliski ljudi, smatraju kako je odlazak na more luksuz, kako moraš imati puno novca da bi išao i kako si to samo rijetki mogu u današnje vrijeme, krize i recesije priuštiti. Smatram da su potpuno u krivom, jer ne mjeri se provod na moru količinom potrošenog novca, već isključivo zadovoljstvom koje čovjek osjeća pri samoj pomisli da će putovati i činjenicom da ćeš se malo udaljiti od svoje svakodnevnice, bar na tih, u mojem slučaju 7 dana. Dok sam bila vrlo mlada, pogotovo kad je moja najstarija kći bila mala, iako vremena u bivšoj Jugi nisu bila sjajna, moj muž, dijete i ja, nekoliko godina za redom odlazili smo na ljetovanja u hotele (Šibenik, Pula, Novalja), naravno uz financijsku pomoć mojih roditelja, budući da su nam za boravak 7 dana u hotelu trebale naše dvije plaće. Tada nam je takav način ljetovanja odgovarao, iako smo se morali prilagođavati kućnom redu koji je vladao u hotelima, vremenu u kojem su se servirali pojedini obroci, presvlačenju prilikom odlaska u restoran, jer nije bilo poželjno doći u kupaćem kostimu te nizu ostalih rituala koji su vladali u hotelima. Danas bi me takav način ljetovanja izludio i najviše mi odgovara najam privatnog apartmančića, da apartmančića, od maksimalno 30 m2 sa bračnim i pomoćnim ležajem jer čemu plaćati veći, ionako ne boravimo u njemu osim spavanja, a najvažniji dio apartmana mi je terasa. Sav naš cjelodnevni boravak u apartmanu uglavnom se odvija na terasi, počevši od zajedničkog jutarnjeg rituala ispijanja kave, ručka u ranim popodnevnim satima kad se vratimo s plaže pa do večere nakon Dnevnika i sjedenja i pijuckanja s prijateljima ili kumovima i sve to u nekoj neobvezujućoj garderobi. Zapravo me prije nekoliko godina jako obradovao slučajni, iznenadni susret, s kumovima moje najstarije kćeri, jer nisam čak ni znala da ljetuju u istom mjestu i u isto vrijeme kad i mi. U posljednjih nekoliko godina na moru dosta smo se družili i sa mojom najboljom prijateljicom i njezinima, bili svaki dan zajedno na plaži, odlazili jedni k drugima navečer, iako baš i nismo stanovali jako blizu, no večernja šetnja do njih i natrag bila mi je ugodna te je kroz tih nekoliko dana postala pravi ritual. Shvatila sam kako je puno zanimljivije imati društvo na moru, pogotovo nekog s kim si vrlo blizak i u svakodnevnom životu, a naša su zajednička dnevna druženja uglavnom počinjala na plaži, ujutro oko 10 kada bismo nas dvije uglavnom komentirale natpise u dnevnom tisku, moja najmlađa kći i njezina kći, koje su skoro vršnjakinje, zajedno su se zabavljale kupajući se i sunčajući, jedino mi bilo ponekad žao mog muža koji se uz nas pomalo dosađivao, budući da njezin muž zbog poslovnih obaveza nije cijelo vrijeme bio sa nama, već svega dan ili dva. Ritual druženja se ponavljao i popodne, kada smo se oko 5 znali ponovno naći na plaži, pa sve do 8, odlazeći tada ili kod nas ili kod njih, zajednički pripremajući večeru, pa nakon večere zajedno prošetati gradom ili sjesti na sladoled, pa sutra opet sve iz početka. |
Moje prijateljice iz djetinjstva II
Iako su neki kasni noćni sati postali moje vrijeme za pisanje postova, danas učinih iznimku, u ovo sumorno kišno popodne, dok su mi još svježi neki današnji događaji i razmišljanja o kojima imam namjeru pisati. Na pisanje ovog posta najviše me potaknuo jedan mail koji je pristigao na moju službenu mail adresu, od jedne moje prijateljice iz djetinjstva sa kojom sam bila veoma prisna od najranijih dana od kad znam za sebe, pa sve tamo do nekih najboljih godina (dvadeset i neke) kad sam se udala i odselila u drugo mjesto. Ona i ja gotovo da nismo uopće bile u kontaktu punih 25 godina, sretale smo se onako u prolazu, uglavnom na cesti, ona u svojem, ja u svojem automobilu, ponekad čak i bez najobičnijeg pozdrava podizanjem ruke. No početkom ove godine, sretosmo se na sahrani majke zajedničkog kolege iz školskih dana i čini mi se da smo u nepunih sat vremena uspjele ponovno pohvatati sve one veze koje su nas vezale u mladosti a koje su bile prekinute u dugom nizu od 25 godina. Iako smo se nakon tog susreta vidjele svega jednom te čule nekoliko puta telefonom, budući da meni kako poslovne, tako ni obiteljske prilike uglavnom ne ostavljaju slobodno vrijeme za bilo kakve druge aktivnosti osim onih na relaciji kuća - posao, sretna sam što sam nakon toliko godina ponovno obnovila to prijateljstvo. No unatoč tome, ona mi u posljednje vrijeme često šalje mail poruke i uvijek se svakoj takvoj poruci jako obradujem svjesna kako sam jedna od rijetkih sretnika koji je uspio obnoviti jedno staro i već gotovo zaboravljeno prijateljstvo. Vjerujem da bi većina ljudi kad bi se našla u današnjoj mojoj situaciji bila jako sretna. Jedno obnovljeno prijateljstvo znači mi puno više od nekih materijalnih stvari iako u današnje materijalištičko doba mnogi, zapravo većina ljudi, ne može razumijeti takav moj način razmišljanja. |
Nešto o muško-ženskim odnosima ili o ravnopravnosti spolova
Ostadoh u čudu pročitavši jedan dan u nekim novimana o tome kako svaka, pa i najruralnija seoska općina mora imati osnovano povjerenstvo za ravnopravnost spolova. Koja je uopće uloga toga povjerenstva, i što ja zapravo znam o svemu tome, želim iznijeti iz svoje vlastite perspektive i na temelju doživljenih iskustava pa neka mi oproste feministkinje koje se zasigurno neće samnom složiti u poimanju stvari. |
Neka vrag nosi modu
Razmišljajući o nazivu ovog mojeg današnjeg posta, sjetih se naslova filma "Neka vrag nosi Pradu" koji zapravo nisam niti gledala budući da komedije ne spadaju u filmske žanrove koji bi mogli zaokupiti moju pozornost, za razliku od političkih trilera. |
Zašto ne treba vjerovati ljudima?
Iako je moje dosadašnje idealno vrijeme za pisanje bilo u nekim vrlo kasnim, noćnim satima, danas odlučih napisati nešto u popodnevno vrijeme a vjerujem da me za to inspirirala lagana kišica koja vani rominja već satima i ponekad me podsjeća na laganu klavirsku glazbu koja dopire do mene iz sobe moje kćeri koja uvježbava neke pjesmice za sutrašnji sat. |
Moj prvi susret sa zapadnom Europom
Iako se moj prvi direktni susret sa zapadnom Europom, točnije sa Njemačkom, dogodio tamo neke davne 1987. g., u doba moje rane mladosti, neki detalji su toga putovanja još su mi ostali svježi kao da su se dogodili jučer. Zapravo, posredan kontakt sa tom, nama najdražom zemljom zapadne Europe, stekla sam već u doba najranijeg djetinjstva, budući da je moj otac živio i radio tamo, no ondašnje prilike, prvenstveno materijalne, bile su takve da nije bilo mogućnosti da ga posjetim, već sam predodžbu o toj zemlji imala na temelju poklona koje bi mi otac donosio kad je dolazi doma na godišnji, dva do tri puta godišnje. Poziv za posjet Njemačkoj 1987. g. nitko normalan nebi mogao odbiti, pa još uz to rodbina se pobrinula i za avionske karte za mene, mog muža, njegove roditelje i našu najstariju kćer koja je tada bila beba od 14 mjeseci. Mene je na tom putovanju koje je trajalo 7 dana fasciniralo sve, pogotovo vožnja avionom, koja je do Stuttgarta trajala sat vremena a onda su nas tamo dočekali rođaci koji su nas odvezli i 200-tinjak km udaljeni gradić u samom srcu Schvarzwalda u kojem su živjeli i vodili mali obiteljski hotel. Smjestili su nas u najveći i najluksuzniji trosobni hotelski apartman koji su imali i omogućili nam da u tih 7 dana živimo kao kraljevi. Posvud su nas vodili, sve su financirali. A zapravo ja sa svojom plaćom koja je tada iznosila 150 DM, mogla sam samo razgledavati brojne luksuzne robne kuće u koje su nas vodili, koje su već tada izgledale poput današnjeg West Gatea, Mercatonea, King Crosa i sličnih. Sjećam se kad smo jedne večeri u nekom hotelu platili večeru za 4 osobe koja je koštala tadašnjih 90 DM, to je bila moja zarada kroz 2 i po tjedna u tadašnjoj Jugu. Kad sam se nakon 7 dana, koji su mi proletjeli poput nekog prekrasnog kratkog sna, vratila doma, pa ustajanje u 4 i odlazak prvim jutarnjim autobusom na posao, sve je izgledalo kao povratak s neba na zemlju. |
< | svibanj, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv