kolumna jedne superžene

petak, 31.12.2010.

Sretna Nova svima!

U poslijednje vrijeme kao da imam nešto manje vremena za blog ili je razlog nedostatak inspiracije.
Neznam ni sama.
Što reći o godini koju ispraćamo?
Što god da kažem, ništa novo nebih otkrila, jer listajući na brzinu stranice brojnih mojih prijatelja sa bloga, vidim da je sve već rečeno.
Svi uglavnom želimo zdravlje i da nam Nova 2011. ne bude gora od ove koju ispraćamo.
Skromno, zar ne?
Ne želim tekstom zasjeniti Abbinu pjesmu i spot koji slijedi. Abba je Švedska grupa koja je žarila i palila Evropskom glazbenom scenom između 1971. i 1982., kad se mnogi od Vas još nisu niti rodili.
Ta grupa zaslužuje da joj posvetim poseban post.
No ovaj put neka pjesma govori više od riječi i neka Vam je svima Sretna Nova godina.

- 17:09 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.12.2010.

Neki novi klinci

Iako nisam bila u subotu u Areni na spektakularnom Balaševićevom koncertu u trajanju od 4 sata, ne mogu se oteti nekim emocijama koje su me ponijele gledajući slike sa koncerta i slušajući komentare, prvenstveno moje najstarije kćeri koja je fascinirana istim.
Jedan moj dragi prijatelj bloger nam je na svojem blogu uspio riječju, slikom i glazbom dočarati dio prave atmosfere koja je vladala tamo i u kojoj su uživali neki novi klinci poput moje kćeri, rođene 1986. g. kad Balašević više i nije bio na vrhu popularnosti kao što je to bio kojih 5 godina ranije.
Balaševićeva pjesma iz nekih davnih godina "Na pola puta" tako mi često odzvanja u mislima, posebno onaj dio refrena "Gdje ste sad, svi gimnazijski šminkeri, prve studentske ferije..."
Tako mi se živo vrate slike svih gimnazijskih šminkera iz tamo nekih 80-ih, zgodnih gradskih frajera, pravih tatinih sinova koji u to vrijeme baš i nisu previše pažnje obraćali na nas, obične, skromne cure iz provincije.
Danas su svi ti ondašnji gimnazijski šminkeri ugledni liječnici, odvjetnici, glumci, od kojih neke čak ponekad i srećem na proslavama godišnjica mature, no čini mi se da se i danas ta gradska elita drži zajedno kao što se držala i nekada.
A pri spomenu prvih studentskih ferija tako mi živo naviru slike jedne hladne, sniježne zime mojih prvih studentskih ferija, tamo neke davne 1982. g., kada sam se na prvi pogled zaljubila u jednu moju veliku, nikad ostvarenu ljubav.

Za one koji neznaju evo te Balaševićeve pjesme "Na pola puta"

A osim toga, kad sam spomenula provinciju u kojoj sam živjela u mladosti, sjetih se pjesme Srebrnih krila "Razglednica iz provincije", meni tako drage lagane i slikovite pjesmice.

Laka Vam noć.

- 22:49 - Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 14.12.2010.

Kraj još jednog napornog dana

Koliko li sam stvari danas propustila zbog posla na kojem sam provela 12 sati sa pauzom između 16.00 i 17.00, koja mi uvijek dobro dođe da si razbistrim glavu i udahnem malo svježeg zraka.
Moja najmanja kći večeras je imala koncert u glazbenoj, koji sam nažalost zbog posla morala propustiti iako obožavam ići na te dječje koncerte, jer lagana klavirska glazba je prava blagodat za moje često preumorne živce.
No zato se danas za odlazak u glazbenu i na koncert, pa nakon toga za odlazak na generalnu probu skorašnje Božićne priredbe, pobrinuo moj prijatelj glazbenik, tata najbolje prijateljice moje kćeri.

A za kraj, jedna meni jako slikovita Čolićeva pjesma "Jedna zima sa Kristinom". Vjerujem da bi i moj prijatelj glazbenik pohvalio ovakav moj glazbeni izbor.

Svima laka ova prava, bijela, zimska noć.

- 21:46 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 07.12.2010.

U prosinačkoj gužvi

Mrzim prosinac iako je on za većinu ljudi najljepši mjesec u godini, vrijeme darivanja najbližih.
Meni je prosinac u poslijednjih 10-ak godina vrlo stresan zbog mog posla i dok većina ljudi uživa u opuštenosti predblagdanskog vremena, šopingirajući po velikim centrima i birajući poklone za svoje najbliže, ja gotovo svakodnevno ostajem duže na poslu jer do 31. 12. , odnosno do kraja kalendarske godine, stvari moraju biti dovršene, svi računi izravnani.
A za obitelj, ma tko to još pita.
Jedino vrijeme koje mogu provesti sa obitelji, zapravo sa mužem i najmlađom kćeri, je vikend.
I tako prošle subote, budući da je bio blagdan Svete Barbare odlučismo nas troje posjetiti grob moje majke i zapaliti na njemu jedno crveno srce, jer što joj drugo osim toga mogu pokloniti za njezin imendan.
A kad smo stigli na groblje nemalo nas je iznenadila prava sniježna mećava, na grobu pola metra svježe napadalog snijega.
Na povratku, sretosmo moju školsku prijateljicu sa kojom sam i danas u dosta bliskim odnosima koji se uglavnom svode samo na poduže telefonske razgovore, također u obilasku groba nekog od njezinih najbližih. Izmijenismo par rečenica na brzinu jer po mećavi koja je vladala gore, nije bilo vremena za duže razgovore. Rekoh mojoj kćeri kako je to moja prijateljica iz osnovne, a ona je nešto počela komentirati u smislu "gle pa ona se još šminka oko očiju a ti ne".
Nije mi se dalo objašnjavati joj da već godinama izbjegavam šminku oko očiju zbog kontaktnih leća.
Cijelo popodne razmišljala sam o toj mojoj prijateljici budući znam da je ona trenutno u jednom vrlo teškom razdoblju života jer je nedavno prekinula jednu višegodišnju ljubavnu vezu koja je očito bila sve samo ne idilična.
Kad objektivno sagledam njezinu situaciju, zaključila sam kako mi je uz sve moje brige i nevolje još i dobro u odnosu na nju, jer ja ipak imam obitelj, pa makar i nemam dovoljno vremena za sve njih.
A kako li se moja školska prijateljica osjeća jadna i sama sad u ovo predblagdansko vrijeme.
Čitala sam negdje o predblagdanskoj depresiji, toj okrutnoj bolesti koja najviše pogađa samce.
Da ipak nebi sve završilo u tužnom tonu, evo jedne, meni zgodne pjesme Nede Ukraden "Nisi ti bio za mene", a posvećena je svima koji ljube a ljubav im nije uzvraćena.