kolumna jedne superžene

Moja zimska bajka

Da li Vam se čini da kako starite, sve više postajete poput djeteta?
Kad me u petak nazvao moj prijatelj glazbenik, javivši mi kako zbog nekih neplaniranih obaveza popodne neće moći odvesti svoju i moju kćer, inače najbolje prijateljice, u glazbenu školu, pomalo sam bila ljuta zato što ću ih morati voziti ja po pravoj sniježnoj mećavi, jer sam prije nepunog sata stigla s posla, a već moram natrag u grad i to po tako lošem vremenu.
I kad smo nekako po pravoj sniježnoj vijavici, cestom kroz šumu, istina asfaltiranom, uspjele stići do glazbene, njih dvije su ostale u školi a ja sam, stavivši kapuljaču na glavu, prošetala kojih stotinjak metara sniježne ceste, noseći stari papir do obližnjeg kontejnera.
Iako vrijeme baš i nije bilo za šetnju i odlaganje starog papira, ipak sam prošetala po snijegu, doživjevši tu šetnju poput prave zimske bajke.
Već sam bila potpuno i zaboravila kakav je to osjećaj, budući da unatrag 15-ak godina nisam imala prilike prošetati sniježnim gradom, jer se po takvom vremenu isključivo vozim i jamram kako mrzim snijeg zbog zimskih uvjeta na cesti.
A sada sam konačno osjetila svu ljepotu zimskog, sniježnog vremena, sa pahuljama koje su mi se lijepile po licu i rukama, stvarajući bijeli, blještavi pokrivač posvuda naokolo.
Kroz tu sam šetnju ponovno spoznala sve čari prave, sniježne zime, sa ogromnim bijelim pahuljama i zavoljela je kao što sam je voljela dok sam bila klinka, negdje do 4. osnovne, u dobi u kojoj je sad moja najmanja kći.
I za kraj, jedna lagana stvar Jasne Zlokić - Moja Zagrebačka zima, koja me tako podsjeća na moje zime poslje

Zanesenjaci ili realisti

U poslijednje vrijeme sve učestalije imam osjećaj kako me ljudi uopće ne razumiju ili me pogrešno razumiju i to ne bilo koji ljudi, već oni meni vrlo bliski, naprimjer poput mojeg muža i moje najbolje prijateljice.
Oni nikako ne mogu shvatiti da ja ne gledam svijet iz perspektive iz koje je gledaju oni, jer smo različiti.
Ja sam sanjar i romantičar koji još uvijek lagano lebdi bez obzira na godine, dok su oni strogi realisti koji čvrsto stoje na zemlji.
Gledajući iz moje perspektive romantičara, čini mi se da je njima realistima život puno jednostavniji te da im je lakše rješavati probleme, jer iste rješavaju zdravom logikom, poput neke jednostavne matematičke jednadžbe.
Rješavanje problema u svijetu nas romantičara je uistinu nešto posve drugo i puno složenije jer kod nas nikad jedan i jedan nisu dva već rješenje problema ovisi o čitavom nizu raznih faktora iz vanjskog svijeta koji utječu na nas u vrijeme kad rješavamo konkretan problem.
Jeste li sanjari i romantičari ili realisti?

Ma što bili, vjerujem da će vas oraspoložiti jedna stara, predivna stvar Opatijskih suvenira.

Za dobro jutro

Za dobro jutro svima, jedna lijepa lagana stvar iz tamo neke 1970. i neke.
Uz ovakvu se muziku mogu opustiti ma koje doba dana ili noći bilo.
Poslušajte i probajte uživati poput mene.
A i spotić nije loš.
Pozdrav!

Ljudi

Da li i VI ponekad, poput mene, razmišljate o tome kako rasipate svoje dragocjeno vrijeme, energiju, ponekad čak i emocije, na potpuno pogrešne ljude.
Kako postajem starija, tako sam s ljudima sve opreznija, svakom prilazim sa velikom rezervom jer često nas ljudi koji nam se čine vrlo susretljivi, druželjubivi i prijateljski naklonjeni, znaju i te kako iznevjeriti.
Pa nema dugo vremena što sam pisala kako me veoma uvrijedila i iznevjerila bliska osoba za koju to ni u snu nisam pomišljala ili sam pak ja bila toliko naivna da nisam znala na vrijeme pročitati njezine planove.
Dok sam bila mlađa, bila sam puno društvenija i komunikativnija osoba, posebno što mi je i posao vezan uz kontakte sa brojnim ljudima i u to vrijeme mi je takva situacija i odgovarala, bila sam sretna što imam priliku svakog dana upoznati neke nove ljude.
No danas su stvari nešto drugačije. Kontakte održavam samo sa onim ljudima sa kojima to moram zbog posla i to isključivo strogo službene kontakte, bez ikakvih suvišnih rečenica, bez emocija, jer očito iziritirana raznoraznim postupcima ljudi iz mojeg okruženja koji mi baš i nisu bili često naklonjeni zbog zavisti, ovakvo moje poimanje stvari je moj obrambeni mehanizam.
Pitam se ponekad da li je to profesionalna deformacija učinila od mene takvu osobu, da li ću jednog dana postati, kako u šali ponekad znam reći za jednu osobu da mi djeluje kao lice bez duše.
I da baš sve nebi bilo u ovakvom eseističkom tonu, sjetih se refrena Terezine pjesme "Ljudi" koji glasi:
Ljudi, otišla bih daleko od ljudi,
pratila bih žute zvijezde sjaj, ali znaj,
nešto možeš sam, sve mogu ljudi.
Ljudi, mogu da ih volim da im sudim,
vrelo srce, hladan zagrljaj, ali znaj,
svjetlo u daljini to su ljudi.

Odlazak u prošlost

Ponekad se pitam zbog čega svi mi blogeri uglavnom ne volimo komentirati poeziju a ja je osobno veoma volim čitati jer ona mi dođe kao psihoterapija nakon iscrpljujućeg dana na poslu, nakon kojeg, kad dođem kući, ionako više nemam snage za ništa drugo osim za čitanje.
A meni sad u nedostatku inspiracije za pisanje baš kao naručene dođu moje pjesme koje sam davno pisala i od kojih sam neke u posljednje vrijeme i objavljivala u postovima.
Tako eto pronađoh i pjesmu koju sam napisala u Starigradu na Hvaru 08. lipnja 1977. g., za vrijeme maturalnog putovanja na kraju osnovne škole.
To je jedna od prvih mojih napisanih pjesama, posvećena mojoj prvoj ljubavi o kojoj sam negdje u rujnu pisala u jednom postu pod naslovom "Stranac".
Da ne duljim, eto pjesme:

A ti, a ja

Ta noć, ta tamna noć, splela nam je kose onog predvečerja.
A sad? Ti si sad u svom domu, ti spavaš.
Možda sanjaš o sijenu, mirisnom, posušenom, danas spremljenom.
Možda razmišljaš o mom povratku.
A ja? Ja sam sad daleko, veoma daleko,
ali u mislima smo nerazdvojni.
Samo čekam dan da se vratim i da ti se ponovno bacim u naručje
baš kao one noći.
A i ova idila silno me podsjeća na tu noć.
Glazba svira, vozila bruje ali ja sam daleko.
Ali vratit ću se jednog dana tebi,
sa radošću, sa osmjehom u plavim,
zaljubljenim očima i usnama
žednima tvog poljubca.
Možda me baš sad sanjaš kad se približava ponoć.
A ja, sama u sjeni svjetiljke,
gledam ogromne valove što se dižu.
To more me privlači, želi me, očarava me, ali ja ne idem,
ja moram budna sanjati o tebi
i razmišljati o našoj sretnoj, budućoj ljubavi.

I za kraj, jedna lagana Giulianova pjesmica "Da je do mene"







<

Nastavak jutrošnjeg posta

Očito sam jutros još spavala dok sam pisala prethodni post, jer potkrala mi se greška u naslovu.
Katastrofa, zar ne?
A uz ispriku zbog greške, jedna lagana melodija iz vremena o kojem govori moj prethodni post.

Vjerujem da će vam se svidjeti i spot uz pjesmu.

Romantičan pozdrav svima!

Razmišlajanja o zavičaju

Kad sam jako davno, prije kojih 30 i nešto godina, u dugim jesenskim večerima, često nesretna zbog neke neuzvraćene ili neostvarene ljubavi, sa prozora moje roze sobe, kako sam je tada zvala, sa čežnjom znala promatrati treperenje udaljenih svjetala na sjeveru, sanjarila sam tada kako bi bilo divno živjeti u tom kraju, čija sam svjetla jedva mogla nazirati u daljini.
I nakon nekoliko godina, kojih 6 ili 7 godina, moja su se maštanja konačno i ostvarila jer ja sam zbilja našla ljubav svog života u kraju čija su me svjetla tada toliko očaravala iako u njemu nikad nisam bila jer u doba moje rane mladosti, naročito na selu, nije bilo automobila kao danas, da si mogao zapaliti i odvesti se kud ti srce poželi.
Da sam tada imala auto i znala voziti, zasigurno bih se koji put bila uputila u pravcu tih treperavih svjetala, no to je za mene onda bio samo san.
A danas je pak obrnuto. Često sa terase mog novog doma, u zavičaju mog muža u koji su me tada davno prije mamila svjetla u daljini, za vedrih jesenskih večeri, kad nema magle, sa čežnjom promatram svjetla mog rodnog zavičaja iz kojeg sam otišla davno no sa kojim me veže 1000 neraskidivih veza, počevši od sredine u kojoj sam zaposlena, prijateljica iz djetinjstva, bivših susjeda, rodbine, i da ne nabrajam dalje.
Kako li nam se samo prioriteti, čežnje i želje tijekom života mijenjaju.
Napisala sam ovaj post sinoć, sjedeći sama u najcrnjijoj noći u mojem malom autiću, ispod jedne ulične lampe, u gradu koji je na pola puta između mog rodnog i mog sadašnjeg zavičaja, čekajući moju najmlađu kćer dok je bila na treningu.
Iako sam do završetka njezinog treninga imala još kojih pola sata, morala sam prekinuti pisanje jer rijetki prolaznici su me sumnjičavo promatrali, misleći možda da nisam normalna kad pišem u autu ispod uličnog svjetla, ili nedaj Bože da pišem pismo nekom tajnom ljubavniku.
U životu se treba znati našaliti i na svoj račun a meni to nikad nije bilo teško.

Dobro jutro svima i koračajmo hrabro u novi dan!

Užurbani početak vikenda

Konačno je stigao i taj dugo očekivani petak, početak vikenda, kojeg vjerujem da većina Vas sa nestrpljenjem očekuje, isto kao i ja.
Jutros, vozeći se na posao, konačno sam nakon mnogo sumornih i tmurnih dana, mogla uživati u svitanju jednog lijepog, vedrog jesenskog jutra, koje popravlja raspoloženje i najtužnijima.
Nakon posla imala sam obavezu otići na sahranu a večeras pak na koncert u glazbenu školu moje najmanje kćeri.
Odlazak u njezinu glazbenu školu je prava blagodat za moje preiscrpljene živce, no očito ću večeras biti na koncertu bez društva jer moj dragi mužić ne želi ići a tata njezine školske prijateljice sa kojim se inače srećem na tim koncertima pa pretresamo pojedinosti o našim "malim glazbenim virtuozima" također neće moći doći.
No, makar i sama, ja ću svejedno uživati u klavirskoj glazbi koju sam i ja zavoljela od kad je moja mala klaviristica krenula u glazbenu.
Iako je tek druga godina osnovne, ponekad mi odsvira dijelove jedne ABINE pjesme iz 1975. koja mi je jedna od njihovih najboljih.
Uživajte u toj ABINOJ skladbi kao što u njoj uživam ja, svaki put kad je čujem.
Meni je u njoj posebno očaravajuć zvuk i ritam klavira koji se kroz cijelu pjesmu provlači u prvom planu.

Pa uživajmo zajedno i ugodno se provedite tijekom ovog sunčanog i čak pretoplog vikenda.

Pozdrav svima!

Nastavak jučerašnjeg posta

Oprostiti, no da li i zaboraviti?

Da li Vas je ikad u životu iznevjerila i prevarila Vama jako draga i bliska osoba od koje to nikad nebi očekivali, ni u snu pomišljali na takvu mogućnost?
Meni se nedavno upravo takvo nešto dogodilo i pojma nemate kako to saznanje grozno zaboli.
Uvijek sam opraštala ljudima, nikad se nisam niti znala, niti htjela duriti na druge, no uvijek sam s takvim ljudima koji su me povrijedili bila vrlo oprezna u svim daljnjim vezama i komunikacijama, uvijek sam svakom takvom manje vjerovala nego bi vjerovala nekom slučajnom, usputnom prolazniku.
Od onih sam ljudi koji uvredu znaju oprostiti no koji je nikad ne zaboravljaju.
Reći ćete da sam zlopamtilo, no jednostavno sam takva. Ne volim svjesno vrijeđati niti verbalno, niti svojim bezobzirnim postupcima druge ljude, pa stoga niti ne dozvolim da drugi to čine meni jer me takvi nepromišljeni postupci drugih znaju jako povrijediti..
Da nebih sad previše jadikovala sama nad sobom i svojom situacijom, planirala sam kako ću ovaj post uljepšati jednom davnom pjesmom Tomislava Ivčića "Oprosti mi", no opet je zakazala moja informatička konfiguracija pa ću pjesmu staviti nekom drugom prilikom.
Moram istaknuti kako me nije povrijedio moj partner jer on je jedna od rijetkih osoba koje može razumijeti moje razočaranje u jednu drugu, meni vrlo blisku osobu.
Da li Vam se nešto slično dogodilo i kako ste reagirali?
Da li ste oprostili a niste zaboravili ili ste učinili i jedno i drugo a što ja nikako ne mogu, ma koliko god to htjela.
Bit će joj oprošteno, no ne i zaboravljeno.

Sutra je novi dan, vjerujem vedriji od ovog današnjeg jer jutro je ipak pametnije od večeri pa stoga srdačan pozdrav svima!