kolumna jedne superžene

petak, 27.01.2012.

Susreti

U sunčanim jutrima proljeća ranih,
Mi sretasmo se na vratima
Hladnih katedrala,
Kao stranci, bez pogleda,
Bez pozdrava ili tek tihog hvala.

Desetljeća projuriše u trenu,
Poput kamiona na brzoj cesti,
Tada ni slutili nismo
Da ćemo se jednog dana
Ponovno na istom mjestu sresti.

Pogledi naši možda će se
Tada ipak sresti,
Iako smo davno ostavili snove
Na nekoj bezimenoj cesti.

(16. siječnja 2012.)

- 17:08 - Komentari (31) - Isprintaj - #

srijeda, 18.01.2012.

Zima

Zima mi jutrom razdire kosti,
A njezin ledeni dah mami suze na oči,
Gdje li su nestali dani jedne mladosti,
Tko li sad onim mojim putevima kroči?

Kraj moje škole
Sad se neka druga djeca ljube,
Da li se kao mi nekad vole,
Ili u ovim burnim vremenima samo gube.

Predamnom ceste, sve sive i duge,
Satkane od bola, satkane od tuge.

(12. siječnja 2012.)

- 17:45 - Komentari (25) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.01.2012.

Siječanjsko jutro

Jutros je vjetar pred svitanje
Već budan bio,
Stigavši sa strana gorskih,
Jureći pustim strništima,
Pred ledenim se kišama
Čak i u dimnjaku skrio.

Njegov me prodorni zvižduk
Prenuo kroz lagan jutarnji san,
Dok na prozoru sobe
Već blistahu prve kišne kapi,
Navješćujući tmuran,
kišovit siječanjski dan.

(03. 01. 2012.)

- 18:04 - Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 03.01.2012.

Mi pjesnici

Zagledani u livade cvjetne,
Ili u ponoćno nebo za noći ljetne,
Često ljudima postajemo čudni,
Opijeni morem, ostajući noćima budni.

Živeći na vlastitom planetu,
U samo našem idiličnom svijetu,
S drvećem se na vjetru njišemo,
Poput razigrane djece pjesme pišemo.

Ne brinemo što nam godine lete,
Još uvijek smo zaneseni kao dijete.
I briga nas kad nas ne vole,
Mi prijateljstva čuvamo još iz osnovne škole.

Ne brine nas u državi kriza,
Dok gledamo ljepotu prirode izbliza,
Niti što nemamo vile i apartmane,
Mi strpljivo čekamo svoje sretnije dane.

Baš nas briga za sve satove i zlatne lance,
Često žalimo te škrte i pohlepne neznance,
Kojima zalud su njihove skupe jahte
Bez kojih spokojno sanjamo u bjelini mirisne plahte.

I kad smo zimi sve bliže,
Mi već sanjamo ljeto što stiže.
I kad već polako gasne naša svijeća,
U srcu nam još bukti neka nova sreća.

Tako je skroman i poseban život nas pjesnika,
Krhki smo u duši poput proljeća vijesnika,
Plovimo mirno kroz sve oluje i bure,
Sretni, čudni, zaigrani, do zadnje naše ure.

(25. prosinca 2011.)