Zagledani u livade cvjetne,
Ili u ponoćno nebo za noći ljetne,
Često ljudima postajemo čudni,
Opijeni morem, ostajući noćima budni.
Živeći na vlastitom planetu,
U samo našem idiličnom svijetu,
S drvećem se na vjetru njišemo,
Poput razigrane djece pjesme pišemo.
Ne brinemo što nam godine lete,
Još uvijek smo zaneseni kao dijete.
I briga nas kad nas ne vole,
Mi prijateljstva čuvamo još iz osnovne škole.
Ne brine nas u državi kriza,
Dok gledamo ljepotu prirode izbliza,
Niti što nemamo vile i apartmane,
Mi strpljivo čekamo svoje sretnije dane.
Baš nas briga za sve satove i zlatne lance,
Često žalimo te škrte i pohlepne neznance,
Kojima zalud su njihove skupe jahte
Bez kojih spokojno sanjamo u bjelini mirisne plahte.
I kad smo zimi sve bliže,
Mi već sanjamo ljeto što stiže.
I kad već polako gasne naša svijeća,
U srcu nam još bukti neka nova sreća.
Tako je skroman i poseban život nas pjesnika,
Krhki smo u duši poput proljeća vijesnika,
Plovimo mirno kroz sve oluje i bure,
Sretni, čudni, zaigrani, do zadnje naše ure.
(25. prosinca 2011.)
Post je objavljen 03.01.2012. u 20:17 sati.