kolumna jedne superžene

Mi pjesnici

Zagledani u livade cvjetne,
Ili u ponoćno nebo za noći ljetne,
Često ljudima postajemo čudni,
Opijeni morem, ostajući noćima budni.

Živeći na vlastitom planetu,
U samo našem idiličnom svijetu,
S drvećem se na vjetru njišemo,
Poput razigrane djece pjesme pišemo.

Ne brinemo što nam godine lete,
Još uvijek smo zaneseni kao dijete.
I briga nas kad nas ne vole,
Mi prijateljstva čuvamo još iz osnovne škole.

Ne brine nas u državi kriza,
Dok gledamo ljepotu prirode izbliza,
Niti što nemamo vile i apartmane,
Mi strpljivo čekamo svoje sretnije dane.

Baš nas briga za sve satove i zlatne lance,
Često žalimo te škrte i pohlepne neznance,
Kojima zalud su njihove skupe jahte
Bez kojih spokojno sanjamo u bjelini mirisne plahte.

I kad smo zimi sve bliže,
Mi već sanjamo ljeto što stiže.
I kad već polako gasne naša svijeća,
U srcu nam još bukti neka nova sreća.

Tako je skroman i poseban život nas pjesnika,
Krhki smo u duši poput proljeća vijesnika,
Plovimo mirno kroz sve oluje i bure,
Sretni, čudni, zaigrani, do zadnje naše ure.

(25. prosinca 2011.)