kolumna jedne superžene

ponedjeljak, 21.02.2011.

Izvučeno iz naftalina

Lutajući nekim mojim pjesmaricama iz zbilja jako davnih godina, pronašla sam jedan, meni zgodan tekst, nastao krajem siječnja 1979., koji sam napisala u obliku "Napomene autora", na kraju jedne moje zbirke pjesama.
Evo ga u cjelosti:
"... A ovog proljeća opet ću pjevati o sreći, o mirisima, o cvijeću, o odlascima na plesove neke daleke.
I neću, neću više maštati o pomirenjima, o ljubavi koja nikada nije i nikada neće postojati.
Neću nazirati niti buditi neku davnu mržnju, odlazitI ću na plesove, vraćat ću se ravnodušna, biti ću budna noćima, pisati o zvijezdama i sretnicima koji će se voziti daleko, radovati ću se što ostajem u svom divnom domu.
Plakati ću istovremeno, gledati s čežnjom u krajeve neke daleke, još nesavladive, u svjetla što će me mamiti i opijati, u sjene koje će postojati mnogo dalje od mene, na nekom zidu.
Neki sretnici plesati će tada svoj možda poslijednji ples.
A onaj, nekad moj X.Y., bit će daleko, bit će otac i bit će sretan jer imati će dom, divan i dalek.
Radovati ću se u tim predvečerjima, proučavajući knjige nekih genija, pisati ću pjesme noćas za mene daleke i sretne!"

- 22:13 - Komentari (35) - Isprintaj - #

utorak, 15.02.2011.

Predvalentinovski san

Tko voli ovakav tmuran, maglovit i kišni dan kakav je danas.
Neznam dali i Vas takav dan više podsjeća na sredinu prosinca nego na drugi dio veljače, kad se već mora pomalo osjećati dah proljeća u zraku.
Umjesto jadikovanja zbog današnjeg sumornog dana, bolje da Vam ispričam svoj divan predvalentinovski san, ali to je uistinu bio samo san.
Radnja je smještena negdje u 80-e, prošlog stoljeća, odnosno tisućljeća, u doba mojih srednjoškolskih dana, kad sam imala samo kojih tridesetak godina manje nego danas.
Radeći preko ljetnih praznika na moru, neke sezonske poslove u ugostiteljstvu, upoznah predivnu osobu, osobu kojom bi se i danas oduševila svaka mlada djevojka, tadašnjih mojih godina.
Očito je to bila obostrana ljubav na prvi pogled.
Nakon nekoliko zajednički provedenih dana, razmišljajući samo o njemu kao i on o meni, stigne mi pismo, samo u snu nisam mogla povezati dali mi ga je on sam donio ili ga je poslao po nekome.
Pismo u kojem mi govori kako je presretan što me upoznao i kako bez mene ne može zamisliti dalje niti jedan jedini dan.
A ja sam o njemu također do tada razmišljala na sličan način.
No ipak mi je konačno proradio i razum i u snu shvaćam kako sam pogriješila, kako ja ne želim tu vezu jer ozbiljnu višegodišnju vezu imam koja me čeka doma i kako želim da sve ostane samo ljetna avantura, no ipak nemam snage to mu otvoreno reći u lice.
I iste te večeri, dok ja vrijedno radim u kuhinji, vidim ga preko stakla kako stoji vani u mraku no pravim se kao da ga ne vidim, jer konačno sam odlučila kako ne želim uništiti višegodišnju ljubavnu vezu zbog jednog površnog poznanstva i svoje nepromišljenosti.
No ipak, pogledi nam se sretnu preko stakla i vidim kako sa svoje, vanjske strane prozora, crta srce.
Tada se budim i odmah, još pod očitim dojmom emocija iz tog mog sna, prepričavam ga mom mužiću.

Ovakva ljubavna priča mora biti dopunjena sa prigodnom pjesmom i spotom, a ovaj put je to Kruška i grupa Latino.
Šteta što Valentinovo nije češće, jer možda bi mnogi od nas sanjali više predivnih snova poput ovog mojeg.

- 18:05 - Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 08.02.2011.

Razočaranje u ljude

Ponekad zavidim nekim ljudima koji pišu na svojim blogovima na način da raspale po svemu i svačemu jer to im je zasigurno vrlo važan ispušni ventil, no nažalost nisam među takvima budući da znam ljude koji me čitaju pa stoga ponekad pišem pod ručnom, kako nebih povrijedila neke ljude te time stekla neprijatelje, kojih u stvari niti nemam.
Oni rijetki koji možda misle da su mi neprijatelji u pravoj su zabludi jer ti bedačeki nisu svjesni činjenice da ja ljude uopće ne doživljavam kao neprijatelje već kao rijetke iskrene prijatelje i sve ostale ljude.
Mislila sam kako ću o mojem razočaranju u neke dosta bliske osobe, dugogodišnje kućne prijatelje kroz 20 i kusur godina, pisati jučer, no dobro da nisam, jer sam bila ljuta i ogorčena a pod takvim negativnim emocijama zasigurno nebih mogla govoriti o stvarima iz realne perspektive.
Danas sam nešto hladnije glave i negativne emocije su bitno popustile u odnosu na prethodna dva dana.
Ljuta sam više na sebe nego na ljude u koje sam se razočarala, shvativši da sam godinama bila slijepa i naivna, te bezrezervno vjerovala tim ljudima.
Ponovno sam ogorčena zbog svoje lakovjernosti uslijed koje sam se čudila zbog čega su tim ljudima neki prijatelji okrenuli leđa već davno, no očito su sagledali neke stvari mnogo realnije i prije od mene.
No proći će, sve će proći, čovjek uči na greškama dok je živ.
A ja sam još živa pa učim o ljudima.
Sutra je novi dan kojem se radujem.

- 21:40 - Komentari (23) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.02.2011.

U siječanjskom svitanju

Sve moje,
nekad davno napisane pjesme,
bile su pune sjete.
U njima su se plavile vode na obzorjima,
tada nedostižnim mojim umornim koracima.
Dok su me u tim pjesmama
u rana jutarnja svitanja,
u mojoj plavoj sobi,
budili pijetli i buka prometa,
danas me, daleko od vreve grada,
u mojoj toploj, rozoj sobi,
budi mobitel i budilica,
dok moja stara kuća,
koja mi je nekad bila dom,
u takva zimska svitanja
stoji sama i napuštena
pokraj ogromne ceste,
sa spuštenim kapcima,
poput starca ili djeteta
u dubokom zimskom snu.

A ja, u tom, hladnom,
užurbanom svitanju
jednog siječanjskog ponedjeljka,
plačem nad tuđim tugama,
a moje zaboravljam.
Kao da ni ne postoje.