kolumna jedne superžene

petak, 30.04.2010.

Moje prijateljice iz djetinjstva

Ponekad se čudim ljudima koji u zreloj životnoj dobi, pedesetima, šesdesetima, ili čak kasnije, počnu sklapati nova i vrlo prisna prijateljstva. Ja nisam jedna od takvih ljudi, budući da sam uvijek od djetinjstva bila jako introvertirana i čak i onda sam teže sklapala prva prijateljstva od ostalih mojih prijateljica, no neka od tih prijateljstava traju još i danas i zasigurno su sve moje prijateljice iz djetinstva i moje rane mladosti, čak i one s kojima nisam u kontaktu već desetljećima, zavrijedile da im posvetim posebnu pažnju u jednom ili više postova ove moje kolumne.
Kad sam prije nekog vremena razgovarala sa jednim mojim kolegom s posla o mojim prijateljicama iz djetinjstva, a on zapravo većinu od njih i poznaje, tada je u šali konstatirao kako su sve moje prijateljice iz tog vremena uglavnom još uvijek neudane čak i sada u ranim pedesetima, neke su se razvele ili su bile pred razvodom pa ga čudi kakve ja to imam prijateljice iz djetinjstva sa kojima još uvijek imam vrlo prisne odnose, pod čim podrazumijevam da se nađemo na kavi bar nekoliko puta godišnje.
Baš ovih dana pokušavala sam ponovno uspostaviti kontakt sa jednom mojom prijateljicom iz djetinjstva sa kojom sam se sprijateljila u sedmom razredu osnovne škole i to pod zaista čudnim okolnostima. Naime, u jednom dječjem časopisu je objavljena jedna moja ljubavna pjesma, a zapravo tu pjesmu nisam napisala ja nego moja najbolja prijateljica, koja mi je to i danas, i za živo čudo, redakcija je tu pjesmu objavila, naravno pod mojim imenom i prezimenom i tako je moja prijateljica sa kojom sam pogubila svaki kontakt prije godinu dana, našla moje podatke, javila mi se pismom i predložila da se dopisujemo. Nakon nekog vremena, posjetile smo jedna drugu, čak su nam se i roditelji upoznali i počeli smo se posjećivati i viđati dva do tri puta godišnje, budući je ona živjela i danas živi u našoj dragoj metropoli udaljenoj 50-ak kilometara od mjesta u kojem sam ja živjela, odnosno posjećivale smo se upravo toliko koliko su to dozvoljavale prilike prije tri i više desetljeća kad nije bilo niti telefona, a kamoli mobiotela ili internetske pošte, a o automobilima na selu da i ne govorim, pa smo mama i ja kod nje u metropolu putovale vlakom. Ona je uvijek bila briljantna učenica, najbolja u svemu i kad bi preko zimskih ili ljetnih praznika stigla na nekoliko dana k meni, ona je non-stop imala knjigu u rukama i učila, što je meni u to doba puberteta u kojem smo bile, bilo neshvatljivo. Kad je krenula studirati, upisala je studij koji je oduvjek željela, nije morala misliti o nikakvoj alternativi jer imala je briljantne ocjene i puno znanja. Preko ljetnih praznika, roditelji su joj omogućili svake godine da najmanje jedan mjesec putuje po raznim zemljama, ne samo po Europi već i po Americi i tako je u rekordnom vremenu diplomirala na dva fakulteta, ubrzo se i zaposlila i njezin mi se život zapravo činio idealnim, jer imala je roditelje sa kojima je živjela, oni su je podržavali i pomagali joj, u to je vrijeme prekrasno izgledala, uvijek se lijepo oblačila i bila zapažena što joj je očito godilo. U to sam joj vrijeme bila pomalo i zavidna, radeći u nekoj lijevoj tvrtci, jedva spajajući kraj sa krajem, uz troje male djece i svakodnevno putovanje na posao u grad udaljen 30-ak kilometara od mjesta stanovanja. Izgledala sam u odnosu na nju poput bljedunjave sjene, danju iscrpljena od posla i putovanja, a noću često bdijući uz neko bolesno dijete. I tako bi njezin život možda i dalje bio idealan, no kada je 1991. g. počeo rat i raketiran Zagreb, moja je prijateljica od silnog straha zbog rata, spakirala stvari i prvim avionom otišla u stranu zemlju. Tu je odmah našla posao i stan, kontinuirano se usavršavala u struci sve dok se jednog dana nije razboljela i zbog bolesti završila u bolnici. Očito da su joj liječnici htjeli i mogli pomoći no ona se nije mogla pomiriti s činjenicom da je bolesna i prihvatiti liječenje, nego je doputovala natrag k roditeljima koji su u međuvremenu zbog starosti umrli, budući da se ona rodila kad su oni već bili četrdesetogodišnjaci. Bolest je očito dalje i sve više napredovala, tako da se nije mogla zaposliti nigdje niti u Hrvatskoj i tako se ona nažalost nakon kratkog vremena našla na dnu dna. Kad smo se srele prošlog ljeta, ponovno nakon pet godina, gotovo da je nisam prepoznala, kako zbog debljine, tako i zbog ostalih promjena koje su na njoj nastale, kako uslijed bolesti, tako i uslijed neimaštine i neurednog života. Baš prije nekoliko dana bio joj je rođendan, zaboravila sam je taj dan pokušati nazvati i čestitati joj, no učinila sam to danas, ali situacija ne sluti na dobro, dolazni pozivi na njezin mobitel se ne mogu ostvariti, pa sam stoga pokušala na portalu HT-a naći nekog s njezinim prezimenom a po mogućnosti da živi u istoj ili obližnjoj ulici, no ne malo sam se iznenadila vidjevši da u Zagrebu ima više od 100 telefonskih brojeva sa njezinim prezimenom, proučila sam sve, čak sam i odabrala tri broja čiji su vlasnici po lokaciji u njezinoj blizini, no nitko o njoj ništa nije znao, jedna gospođa sa kojom sam razgovarala mi je rekla kako je površno poznaje, no nije je vidjela već godinama i o njoj ništa na žalost nezna. Eto tako je moja današnja potraga za jednom mojom dragom prijateljicom iz djetinjstva završila bez rezultata, no neću ja stati na tome, nastaviti ću je tražiti i dalje.
Moje ostale drage prijateljice bit će teme koje ću obrađivati u idućim postovima, jer kasno je već, a uz to, sutra na praznik rada odlazim na cijeli dan u moju staru kuću, košara puna hrane, kao za odlazak na piknik, čeka već spremna u autu, još samo nedostaje termosica vruće kave koju ću skuhati ujutro, kako bi sve bilo spremno za put.
Uživajte sutra u prazniku rada i predivnom vremenu.

- 22:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.04.2010.

Zašto ne volim proljeće?

Vjerujem da će se većina ljudi koja pročita makar samo naslov ovog mog današnjeg posta naći u čudu i zapitati se pa kakva je to osobo koja ne voli proljeće. Meni se čini kako je proljeće godišnje doba koje ljudi inače previše favoriziraju u odnosu na druga godišnja doba, no koliko god ono imalo svojih prednosti, ima i nedostataka, pa stoga postoje i takvi, vjerujem rijetki nesretnici poput mene, kojima je proljeće zaista najgore godišnje doba. Što postajem starija, svake godine dolazak proljeća kao godišnjeg doba pada mi sve teže, kako zbog vanjskih, vidljivih utjecaja, u obliku alergija, kašljanja, kihanja, curenja nosa, stezanja u prsima, komaraca, bolova u kostima i mišićima, tako još više zbog onih drugih, navidljivih emocionalnih razloga koji mi biude depresiju i razdražljivost.
I tako sinoć u nekim predvečernjim satima, čekajući na koncert u glazbenoj školi moje kćeri, sjednem ispred škole na klupu u parku, osjećajući divan opijajući miris jorgovana i ostalih ukrasnih cvjetnih grmova posađenih u parku oko škole. Kad sam sjela u dvoranu u kojoj je počeo koncert, odjednom sam u nogama oko gležnja osjetila užasan, neugodan svrab koji mi se počeo širiti posvuda po koži a u očima pečenje i žarenje, kao da su mi bile pune pijeska.
Sva sreća što koncert baš i nije predugo trajao, svega nekih sat vremena i baš sam uživala u njemu iako me cijelo vrijeme mučila ta prokleta proljetna groznica. Posjetivši do sada desetak takvih koncerata, konačno sam tek sada u kasnim četrdesetima shvatila kako je glazba zbilja "zvonka radost", posebice glazba klavira kojeg sam oduvjek smatrala dosadnim instrumentom, instrumentom samo za posebnu vrstu ozbiljne glazbe koju mogu razumijeti samo ljudi koji su glazbeno koliko toliko opismenjeni, za razliku od mene koja sam glazbeno potpuno nepismena iako volim glazbu. Konačno sam spoznala kako se kroz klavirsku glazbu tako slikovito mogu iskazati osjećaji, raspoloženja, slike.
Neki dan onako u šali počnem razmišljati kako li je samo lijepo mom mužu koji je okružen samim umjetnicama, kći je odabrala učenje klavira u glazbenoj školi i dosta vremena provede sjedeći i vježbajući, ja posljednjih dana dosta vremena provedem na računalu pišući ovu moju kolumnu ili čitajući i komentirajući tuđe postove.
Kad sam već kod teme zbog čega ne volim proljeće, jedan od razloga je trava i zelenilo općenito koji u meni izazivaju strašnu depresiju, osobito posljednjih godina kad sve oko nas koji živimo na selu iz godine u godinu postaje sve više neobrađeno i zapušteno, sama pustoš i divljina, jer očito su se političari u Lijepoj našoj pobrinuli da bude tako. No nebih sad o tome, to će zasigurno biti tema jedne od mojih slijedećih kolumni.
Predpostavljam da ljudi koji žive u gradu imaju sasvim drugačiji pristup i razmišljanja o seoskom životu, nikako mi nije jasno zbog čega se pretjeruje u favoriziranju života na selu i prikazuje ga se idiličnim, jer on zasigurno ima više loših nego pozitivnih strana. Iako sam cijeli svoj dosadašnji život živjela na selu, smatram kako bih se jako lijepo uklopila u gradsku sredinu, jer nisam tip koji voli prirodu, čeprkanje po vrtu i cvjetnjaku, uživa u košnji trave, šišanju živice, sadnji voćaka i sličnim poslovima. Upravo su to poslovi koji me izluđuju i kako postajem starija, tako mi ti poslovi padaju sve teže i teže, zapravo samo neki od njih koje zaista radim jer nikad nisam obrezivala niti sadila voćke niti šišala živicu. Divim se ljudima koje takvi poslovi relaksiraju. Relaksiraju me novine, internet, pokoji dobar triler ili čitanje knjiga, uglavnom posuđenih u knjižnici.
Sad moram završiti, možda sam postala preopširna, jer baš mi je jučer rekla moja najstarija kći koja je već žena u odraslim godinama, iako je ja još uvijek smatram nezrelom za te njezine godine, kako je pročitala moja do sada dva objavljena posta i kako joj je prvi bio zanimljiv a drugi već pomalo dosadan . Ionako je već pola dvanaest u noći i vrijeme da se konačno krene na spavanje jer sutra je novi radni dan, srećom zadnji u ovom tjednu. Pomalo se i veselim vikendu, jer ponovno ću imati priliku bar jedan dan, najvjerojatnije subotu, provesti u mojoj staroj kući u kojoj ću, među meni mnogim, dragim starim stvarima zasigurno pronaći inspiraciju za novu temu o kojoj ću uskoro pisati. Laku noć i sanjajte nešto lijepo.

- 22:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 27.04.2010.

Evo mene opet

Kako se približavaju neki kasni noćni sati, konačno sam pronašla malo mira da se ponovno posvetim ovoj svojoj, sinoć započetoj kolumni. Očito je da kod mene,bez obzira na moje godine (nisu to baš neke godine, još uvijek sam mlada i nedam se) postoji velika strast za pisanjem. Kroz ovu moju kolumnu vjerojatno želim utažiti svoju želju staru više od tri desetljeća za pisanjem i objavom autobiografskog romana. Da sam kojim slučajem, tada u dvadesetima. ili ranim tridesetima napisala i objavila takav roman, tko zna koji bi se sve ljudi iz moje daljnje prošlosti tad našli u njemu i u kojem bih ih ja svjetlu tada prikazala.
Možda će neke od Vas ova moja kolumna više asocirati na esej, no ja trenutno nisam u životnom razdoblju u kojem bih se mogla izražavati sa previše emocija. Iako sam cijelu mladost bila emocionalno vrlo osjetljiva, osjetljivija od svih mojih prijateljica te svaki sretan a isto tako i tužan trenutak emocionalno puno dublje proživljavala od njih, nakon smrti moje majke, prije nekoliko godina, ja sam postala sasvim druga osoba, kao da je dio mog emocionalnog života nestao sa njom. Sjećam se riječi koje je dosta davno rekla jedna moja, ne baš tako bliska prijateljica, kojoj su u to vrijeme već umrli roditelji, kako nakon smrti roditelja postaješ drugi čovjek, tada sam mislila da ona trabunja gluposti, no tek nakon nekoliko godina kad je umrla moja majka, postala sam svjesna istine koju mi je rekla. Ja sam nekoliko prvih tjedana svakodnevno odlazila na majčin grob, bila sam potpuno izgubljena, činilo mi se kako ja bez nje ne mogu i neznam dalje. Što bih sve tada dala da sam mogla vratiti vrijeme nekoliko mjeseci unatrag? No vrijeme mi je ipak donijelo olakšanje, nestale su određene navike, okrenula sam se poslu i obiteljskim obavezama, prestala sam osjećati potrebu za odlazak na groblje. Jedino pozitivno u svoj mojoj emocionalnoj i obiteljskoj tragediji bilo je to što sam nakon nekoliko mjeseci zaista postala druga osoba, kao da sam preko noći odrasla, postala manje osjećajna a više odgovorna. Možda zbilja nije vrijeme da večeras pišem o tome, no vjerujem da su mnogi od Vas proživjeli gubitak roditelja na sličan način, no srećom vrijeme je ipak napravilo svoje.
Baš neki dan krenem čitati knjigu jedne naše vrlo poznate književnice današnjeg vremena i ostanem neugodno iznenađena kad u stvari shvatim kako ona piše o nekim prošlim generacijama, o jadu i bijedi naših ljudi, posebno onih koji su u to vrijeme živjeli na selu i u svemu oskudijevali a o seoskom mentalitetu toga vremena da uopće ne pričam. Bacim tu knjigu pomislivši pa čemu da gubim vrijeme čitajući o tako tmurnim i tragičnim temama, bolje da slobodno vrijeme iskoristim pišući ovu kolumnu., te čitajući tuđe postove i komentirajući ih.
Sad sam se sjetila kako sam prije nekih dvadeset godina napisala meni jednu tada vrlo interesantnu priču o dvije sestre blizanke i poslala je na natječaj u neki ženski časopis za koji se više niti ne sjećam kako se zvao pa sam bila jako razočarana jer mi priča nije bila objavljena a ja sam je smatrala jako interesantnom. Ako se sjetim, kad idući put budem svratila u moju staru kuću u kojoj već godinama nitko ne živi, potražiti ću notez sa tom pričom pa ću je probati malo doraditi i objaviti ovdje.
Kad sam već spomenula moju staru kuću, u nju tako rijetko dolazim, samo onda kad mi eventualno treba nešto od stvari koje nemam gdje držati u kući u kojoj stanuje nas sedmero. Da su bolja vremena i bolje cijene nekretnina, zasigurno bih je već prodala i kupila stan u obližnjem prekrasnom malom gradiću, koji je zapravo predgrađe naše metropole. Kao što sam prije tri desetljeća maštala o autobiografskom romanu, tako danas maštom o tome kako ćemo moj muž i ja jednog dana urediti sebi stan u tom gradiću (ukoliko ga uopće uspijemo kupiti), namjestiti ga između ostalog i sa nekoliko komada vrijednih antikviteta koje smo uspjeli sačuvati u mojoj staroj praznoj kući. Nekoliko komada toga namještaja dovezla je moja pokojna baka kad se udavala a udavala se negdje oko 1915 ili 1916. g.,, dakle star je gotovo 100 godina.
Moram pod hitno promijeniti temu jer bojim se da sam u posljednjih nekoliko rečenica krenula na neke previše materijalističke teme, a materijalne mi stvari, pogotovo u mladosti, ništa nisu značile, iako sad sa godinama kao da počinjem pomalo biti materijalistički zaokupirana, zbog čega sam ponekad ljuta na sebe.
Ipak, što bi mi svi samo sa svojom duhovnošću, materijalne stvari ipak su nam, ako ne presudne, ali svejedno potrebne i zbog toga sutra ponovno moram ustati u šest, posao me zove, odmah u jutro idem i na kraći poslovni put zbog kojeg baš i nisam sretna no moram ići, svjesna da od plaće koju dobijem moram platiti režije i napuniti hladnjak. A kad sam baš jako depresivna, što u zadnje vrijeme često i jesam zbog previše obaveza, kako na poslu, tako i osobnih, tada si obavezno moram nešto kupiti, makar ruž za usnice ili neku tuniku na sniženju, jer odmah se osjećam bolje. Puno pozdrava svima i vjerojatno se ponovno čujemo sutra, makar i u neke još kasnije sate u kojima ću imati potreban mir i koncentraciju za pisanje ove moje kolumne koja je još uvijek na samom početku.

- 21:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Tko sam ja zapravo?

Dali sam superžena uistinu ili sam ja sve to umislila, no ponekad mi se čini kako sam ja osoba koja paralelno vozi na dva kolosjeka, i to jedan je karijera a drugi je skladan obiteljski život. A koliko je on zapravo skladan i koliko je moja karijera zapravo karijera na kojoj vjerujem bi mi mogle pozavidjeti mnoge moje vršnjakinje.
Zbog čega sam se odlučila za pisanje bloga, sada, sa gotovo 50 godina? Zbog toga što smatram kako imam ogromno životno iskustvo koje želim podijeliti s drugim ženama a možda ima malo razloga i u tome kako bih sama sebi dokazala da sam, makar i u ovim godinama informatički opismenjena pa zbog čega onda ne iskoristiti sve blagodati koje nam pruža današnjica, u obliku interneta.
Dok sam još bila u osnovnoj školi, oduvjek sam sanjala o tome kako ću jednog dana napisati i izdati autobiografski roman, no to se nije nikad dogodilo, nisam bila dovoljno ustrajna u svojim željama a uz svakodnevne obiteljske obveze i posao nisam ni imala vremena za takvo nešto, što bi sva moja okolina, koja je uvijek čvrsto stajala na nogama, za razliku od mene koja sam oduvjek lagano lebdjela i još i danas lebdim u nekom svom svijetu, nazvala mojim najobičnijim fantazijama. Moji prvi počeci pisanja sežu u ljeto davne 1976. g. kada sam nakon završenog 7. razreda osnovne škole, za vrijeme ljetnih praznika pročitala knjigu "Dnevnik Ane Frank" koja me je impresionirala i po uzoru na koju sam i ja počela pisati svoj Dnevnik koji sam pisala gotovo punih sedam godina. U to vrijeme dok sam maštala o tome kako ću jednog dana objaviti svoj biografski roman, niti sanjala nisam da će nakon proteka nekih 34 godine postojati jedno informatičko čudo poput današnjeg interneta koji će mi eto konačno pružiti priliku da nakon proteka tako puno godina konačno ostvarim ono o čemu sam tako davno sanjala. I eto dogodilo se to baš danas, 26. travnja 2010. g. kada počinjem ispočetka sa pisanjem svojeg Dnevnika, ali zapravo nisam to zamislila kao Dnevnik već kao kolumnu. A vjerojatno ste primjetili kako je u posljednje vrijeme "in" pisati kolumne, pa uz dužno poštovanje damama iz naše estrade, rekla sam samoj sebi da nisam manje sposobnija od nekih od njih, kad je već riječ o pisanju. Ja sam danas što se tiče posla u nekim sasvim drugim vodama, u mladosti sam se grozila uredskih poslova i osam satnog radnog vremena, no s godinama sam prihvatila takvu rutinu i posao za koji sam se zapravo i školovala, čak sam ga s vremenom i zavoljela, sad kad sam već gotovo blizu mirovine. Smatram kako su izuzetno rijetki sretnici koji su se školovali za zanimanje koje vole, koji rade posao u tom zanimanju a onda im još taj posao osigurava i egzistencijalnu stranu života. Ako nisam u pravu, neka me netko demantira. Da sam se školovala za zanimanje koje volim, tada bih zasigurno bila studirala književnost, no ja sam se školovala baš za nešto kontra toga, no danas sam ipak zadovoljna kako sa poslom, tako uglavnom i sa materijalnom stranom koju mi taj posao nosi, budući da sam uvijek u životu bila jako skromna, čak preskromna, i neka mi nitko ne kaže kako je skromnost vrlina, jer odmah ću ga demantirati u tome.
Možda sam za ovaj naš prvi sastanak previše opširna, kroz ovo što sam navela otvaraju mi se brojne teme o kojima želim detaljnije pisati u nastavcima ove moje kolumne. Već su 23 sata, sutra je novi radni dan i ja moram ustati već oko šest, no ovo vrijeme između 22.00 i 23.00 sata mi je idealno za pisanje jer sva moja brojna obitelj je već u dubokom snu pa konačno imam mira i mogućnost za koncentraciju iako je ovako kasno. Vjerujem da će me ovo pisanje i psihički znatno rasteretiti, već sad na početku osjećam ushićenje i sretna sam što ću u ovu kolumnu uspjeti prenijeti i podijeliti s drugima ne samo stvari koje su mi se dogodile kao idealne nego i one druge koje nisu idealne niti sretne, no bit će mi lakše kad ih podijelim sa Vama.
I zato glavu gore, došlo je proljeće, sutra je novi dan i vrijeme za neke nove početke!

- 18:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>