Dali sam superžena uistinu ili sam ja sve to umislila, no ponekad mi se čini kako sam ja osoba koja paralelno vozi na dva kolosjeka, i to jedan je karijera a drugi je skladan obiteljski život. A koliko je on zapravo skladan i koliko je moja karijera zapravo karijera na kojoj vjerujem bi mi mogle pozavidjeti mnoge moje vršnjakinje.
Zbog čega sam se odlučila za pisanje bloga, sada, sa gotovo 50 godina? Zbog toga što smatram kako imam ogromno životno iskustvo koje želim podijeliti s drugim ženama a možda ima malo razloga i u tome kako bih sama sebi dokazala da sam, makar i u ovim godinama informatički opismenjena pa zbog čega onda ne iskoristiti sve blagodati koje nam pruža današnjica, u obliku interneta.
Dok sam još bila u osnovnoj školi, oduvjek sam sanjala o tome kako ću jednog dana napisati i izdati autobiografski roman, no to se nije nikad dogodilo, nisam bila dovoljno ustrajna u svojim željama a uz svakodnevne obiteljske obveze i posao nisam ni imala vremena za takvo nešto, što bi sva moja okolina, koja je uvijek čvrsto stajala na nogama, za razliku od mene koja sam oduvjek lagano lebdjela i još i danas lebdim u nekom svom svijetu, nazvala mojim najobičnijim fantazijama. Moji prvi počeci pisanja sežu u ljeto davne 1976. g. kada sam nakon završenog 7. razreda osnovne škole, za vrijeme ljetnih praznika pročitala knjigu "Dnevnik Ane Frank" koja me je impresionirala i po uzoru na koju sam i ja počela pisati svoj Dnevnik koji sam pisala gotovo punih sedam godina. U to vrijeme dok sam maštala o tome kako ću jednog dana objaviti svoj biografski roman, niti sanjala nisam da će nakon proteka nekih 34 godine postojati jedno informatičko čudo poput današnjeg interneta koji će mi eto konačno pružiti priliku da nakon proteka tako puno godina konačno ostvarim ono o čemu sam tako davno sanjala. I eto dogodilo se to baš danas, 26. travnja 2010. g. kada počinjem ispočetka sa pisanjem svojeg Dnevnika, ali zapravo nisam to zamislila kao Dnevnik već kao kolumnu. A vjerojatno ste primjetili kako je u posljednje vrijeme "in" pisati kolumne, pa uz dužno poštovanje damama iz naše estrade, rekla sam samoj sebi da nisam manje sposobnija od nekih od njih, kad je već riječ o pisanju. Ja sam danas što se tiče posla u nekim sasvim drugim vodama, u mladosti sam se grozila uredskih poslova i osam satnog radnog vremena, no s godinama sam prihvatila takvu rutinu i posao za koji sam se zapravo i školovala, čak sam ga s vremenom i zavoljela, sad kad sam već gotovo blizu mirovine. Smatram kako su izuzetno rijetki sretnici koji su se školovali za zanimanje koje vole, koji rade posao u tom zanimanju a onda im još taj posao osigurava i egzistencijalnu stranu života. Ako nisam u pravu, neka me netko demantira. Da sam se školovala za zanimanje koje volim, tada bih zasigurno bila studirala književnost, no ja sam se školovala baš za nešto kontra toga, no danas sam ipak zadovoljna kako sa poslom, tako uglavnom i sa materijalnom stranom koju mi taj posao nosi, budući da sam uvijek u životu bila jako skromna, čak preskromna, i neka mi nitko ne kaže kako je skromnost vrlina, jer odmah ću ga demantirati u tome.
Možda sam za ovaj naš prvi sastanak previše opširna, kroz ovo što sam navela otvaraju mi se brojne teme o kojima želim detaljnije pisati u nastavcima ove moje kolumne. Već su 23 sata, sutra je novi radni dan i ja moram ustati već oko šest, no ovo vrijeme između 22.00 i 23.00 sata mi je idealno za pisanje jer sva moja brojna obitelj je već u dubokom snu pa konačno imam mira i mogućnost za koncentraciju iako je ovako kasno. Vjerujem da će me ovo pisanje i psihički znatno rasteretiti, već sad na početku osjećam ushićenje i sretna sam što ću u ovu kolumnu uspjeti prenijeti i podijeliti s drugima ne samo stvari koje su mi se dogodile kao idealne nego i one druge koje nisu idealne niti sretne, no bit će mi lakše kad ih podijelim sa Vama.
I zato glavu gore, došlo je proljeće, sutra je novi dan i vrijeme za neke nove početke!
Post je objavljen 27.04.2010. u 18:26 sati.