Ponekad se čudim ljudima koji u zreloj životnoj dobi, pedesetima, šesdesetima, ili čak kasnije, počnu sklapati nova i vrlo prisna prijateljstva. Ja nisam jedna od takvih ljudi, budući da sam uvijek od djetinjstva bila jako introvertirana i čak i onda sam teže sklapala prva prijateljstva od ostalih mojih prijateljica, no neka od tih prijateljstava traju još i danas i zasigurno su sve moje prijateljice iz djetinstva i moje rane mladosti, čak i one s kojima nisam u kontaktu već desetljećima, zavrijedile da im posvetim posebnu pažnju u jednom ili više postova ove moje kolumne.
Kad sam prije nekog vremena razgovarala sa jednim mojim kolegom s posla o mojim prijateljicama iz djetinjstva, a on zapravo većinu od njih i poznaje, tada je u šali konstatirao kako su sve moje prijateljice iz tog vremena uglavnom još uvijek neudane čak i sada u ranim pedesetima, neke su se razvele ili su bile pred razvodom pa ga čudi kakve ja to imam prijateljice iz djetinjstva sa kojima još uvijek imam vrlo prisne odnose, pod čim podrazumijevam da se nađemo na kavi bar nekoliko puta godišnje.
Baš ovih dana pokušavala sam ponovno uspostaviti kontakt sa jednom mojom prijateljicom iz djetinjstva sa kojom sam se sprijateljila u sedmom razredu osnovne škole i to pod zaista čudnim okolnostima. Naime, u jednom dječjem časopisu je objavljena jedna moja ljubavna pjesma, a zapravo tu pjesmu nisam napisala ja nego moja najbolja prijateljica, koja mi je to i danas, i za živo čudo, redakcija je tu pjesmu objavila, naravno pod mojim imenom i prezimenom i tako je moja prijateljica sa kojom sam pogubila svaki kontakt prije godinu dana, našla moje podatke, javila mi se pismom i predložila da se dopisujemo. Nakon nekog vremena, posjetile smo jedna drugu, čak su nam se i roditelji upoznali i počeli smo se posjećivati i viđati dva do tri puta godišnje, budući je ona živjela i danas živi u našoj dragoj metropoli udaljenoj 50-ak kilometara od mjesta u kojem sam ja živjela, odnosno posjećivale smo se upravo toliko koliko su to dozvoljavale prilike prije tri i više desetljeća kad nije bilo niti telefona, a kamoli mobiotela ili internetske pošte, a o automobilima na selu da i ne govorim, pa smo mama i ja kod nje u metropolu putovale vlakom. Ona je uvijek bila briljantna učenica, najbolja u svemu i kad bi preko zimskih ili ljetnih praznika stigla na nekoliko dana k meni, ona je non-stop imala knjigu u rukama i učila, što je meni u to doba puberteta u kojem smo bile, bilo neshvatljivo. Kad je krenula studirati, upisala je studij koji je oduvjek željela, nije morala misliti o nikakvoj alternativi jer imala je briljantne ocjene i puno znanja. Preko ljetnih praznika, roditelji su joj omogućili svake godine da najmanje jedan mjesec putuje po raznim zemljama, ne samo po Europi već i po Americi i tako je u rekordnom vremenu diplomirala na dva fakulteta, ubrzo se i zaposlila i njezin mi se život zapravo činio idealnim, jer imala je roditelje sa kojima je živjela, oni su je podržavali i pomagali joj, u to je vrijeme prekrasno izgledala, uvijek se lijepo oblačila i bila zapažena što joj je očito godilo. U to sam joj vrijeme bila pomalo i zavidna, radeći u nekoj lijevoj tvrtci, jedva spajajući kraj sa krajem, uz troje male djece i svakodnevno putovanje na posao u grad udaljen 30-ak kilometara od mjesta stanovanja. Izgledala sam u odnosu na nju poput bljedunjave sjene, danju iscrpljena od posla i putovanja, a noću često bdijući uz neko bolesno dijete. I tako bi njezin život možda i dalje bio idealan, no kada je 1991. g. počeo rat i raketiran Zagreb, moja je prijateljica od silnog straha zbog rata, spakirala stvari i prvim avionom otišla u stranu zemlju. Tu je odmah našla posao i stan, kontinuirano se usavršavala u struci sve dok se jednog dana nije razboljela i zbog bolesti završila u bolnici. Očito da su joj liječnici htjeli i mogli pomoći no ona se nije mogla pomiriti s činjenicom da je bolesna i prihvatiti liječenje, nego je doputovala natrag k roditeljima koji su u međuvremenu zbog starosti umrli, budući da se ona rodila kad su oni već bili četrdesetogodišnjaci. Bolest je očito dalje i sve više napredovala, tako da se nije mogla zaposliti nigdje niti u Hrvatskoj i tako se ona nažalost nakon kratkog vremena našla na dnu dna. Kad smo se srele prošlog ljeta, ponovno nakon pet godina, gotovo da je nisam prepoznala, kako zbog debljine, tako i zbog ostalih promjena koje su na njoj nastale, kako uslijed bolesti, tako i uslijed neimaštine i neurednog života. Baš prije nekoliko dana bio joj je rođendan, zaboravila sam je taj dan pokušati nazvati i čestitati joj, no učinila sam to danas, ali situacija ne sluti na dobro, dolazni pozivi na njezin mobitel se ne mogu ostvariti, pa sam stoga pokušala na portalu HT-a naći nekog s njezinim prezimenom a po mogućnosti da živi u istoj ili obližnjoj ulici, no ne malo sam se iznenadila vidjevši da u Zagrebu ima više od 100 telefonskih brojeva sa njezinim prezimenom, proučila sam sve, čak sam i odabrala tri broja čiji su vlasnici po lokaciji u njezinoj blizini, no nitko o njoj ništa nije znao, jedna gospođa sa kojom sam razgovarala mi je rekla kako je površno poznaje, no nije je vidjela već godinama i o njoj ništa na žalost nezna. Eto tako je moja današnja potraga za jednom mojom dragom prijateljicom iz djetinjstva završila bez rezultata, no neću ja stati na tome, nastaviti ću je tražiti i dalje.
Moje ostale drage prijateljice bit će teme koje ću obrađivati u idućim postovima, jer kasno je već, a uz to, sutra na praznik rada odlazim na cijeli dan u moju staru kuću, košara puna hrane, kao za odlazak na piknik, čeka već spremna u autu, još samo nedostaje termosica vruće kave koju ću skuhati ujutro, kako bi sve bilo spremno za put.
Uživajte sutra u prazniku rada i predivnom vremenu.
Post je objavljen 30.04.2010. u 22:43 sati.