kolumna jedne superžene

nedjelja, 30.01.2011.

Crkvena poruka na današnju nedjelju

Već sam zasigurno pisala o tome kako pojedine svećenike doživljavam kao psihoterapeute a jedan od njih je i moj župnik.
Na neka promišljanja o životu potaknula me i njegova današnja propovjed u kojoj je govorio o tome kako je zabrinjavajuće to što u nas katolika Hrvata na nedjeljne mise uglavnom dolaze samo vjernici treće životne dobi i djeca, pa se stoga moramo zapitati gdje je generacija najboljih godina, oni između 20-e i 50-e kojih nema.
Zar oni nisu vjernici?
Napomenuo je kako četiri najvažnije stvari u životu čovjeka poput bogatstva, ljepote, mladosti i zdravlja očito su ono što ljudi između 20-e i 50-e imaju pa očito misle kako sve mogu sami, bez Boga.
A ni svjesni nisu kako je sve to dar od Boga i kako preko noći možeš ostati bez svega, ili bez jedne od navedenih pretpostavki za sreću u životu.
Ipak, sreća je nas ljudi u tome što Bog ima puno blaže kriterije od nas , što ga se može puno teže razljutiti nego ljude i što ne poznaje mržnju poput nas.
Jer kada bi Bog uzimao naše, ljudske kriterije i ravnao se po njima, koliki bi ljudi već bili, ne samo izopćeni iz vjere, nego i izbrisani s lica zemlje.
Ne želim držati moralne propovjedi, ovo su samo moja promišljanja, svatko ima pravo na drugačije mišljenje, svačije mišljenje uvažavam, jer uostalom Bog nam je dao slobodu odlučivanja i opredjeljenja a na nama je da, uz njegovu pomoć, odaberemo za sebe najbolji put.

Uz današnji post i prigodna pjesmica Ivice Pepelka. Šteta je što nema i odgovarajućeg spota uz nju.

Srdačan pozdrav svima.

- 11:36 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 22.01.2011.

Mlade ili još mlađe

Listajući neki dan portal jedne dnevne tiskovine, pronađoh zanimljiv članak u kojem autor govori o tome kako se većina žena nakon tridesete počinje sve mladenačkije odijevati kako bi prikrile godine.
U cjelosti bih se složila sa stavom autora članka jer danas u kasnim četrdesetima, u fazi sam kad želim izgledati što mlađe i ležernije pa sam tako strogo krojene kostime i odijela u koje sam se odijevala sa 30, zamijenila sportskom odjećom, prvenstveno trapericama, tunikama te ponekim sportskim sakoićem ili jaknicom.
Odijevanjem u tridesetima, dok sam gradila kakvu takvu karijeru, nastojala sam u poslovnim krugovima u kojima sam se kretala stvoriti dojam o sebi kao o ozbiljnoj, zreloj, savjesnoj i odgovornoj osobi, dok je danas, u kasnim četrdesetima potpuno druga priča.
Moja je poslovna karijera, ako je uopće tako mogu zvati, izgrađena i sad želim živjeti opuštenije pa ležernijim pristupom kako odijevanju, tako i nekim drugim stvarima, želim ostaviti pozitivniji dojam na druge, u smislu vedre, opuštene i optimistične osobe, kakva zapravo i jesam.
I zbog čega se onda sakrivati iza nekih krpa strogih krojeva i linija i glumiti ono što nisi i ne želiš biti.
Zato cure u kasnim četrdesetima glavu gore, nedamo se jer mi smo još mlade, a pokoja ležernija i pomalo otkačenija krpica učiniti će nas još mlađima.
A koja od nas to ne želi?
Nisam li u pravu?

Budući su kasni noćni sati a postić nikako ne mogu završiti bez glazbe, evo jedne prigodne pjesmice Jure Stublića "Doći ću ti u snovima".

Svima laka i ugodna noć!

- 01:11 - Komentari (17) - Isprintaj - #

subota, 15.01.2011.

Hvala svima iz vremena ruža

Dok obično u neke, vrlo kasne noćne sate, kad se oko mene konačno sve umiri, lutam internetom, tražeći glazbu iz nekih mojih davnih godina, koja je ponekad jedina stvar koja me može opustiti nakon vrlo stresnog dana, pronašla sam i pjesmu K. Montena, po čijem sam naslovu nazvala i ovaj moj post.
Ta me pjesma tako živo podsjetila na jedan kišni petak krajem studenog 1995. g., moj zadnji radni dan na poslu u mom rodnom gradu, prije prelaska na novi posao, u novo, tada neizvjesno sutra.
A odlazila sam iz sredine koja me voljela i koju sam ja voljela, radnog okruženja u kojem sam se osjećala sretnom i cijenjenom.
Kad sam se tog dana, nakon oproštajnog ručka, vraćala s posla, na radiu je svirala baš ta pjesma, koju sam tada prvi put čula i koja je tako jasno govorila o situaciji u kojoj sam se trenutno nalazila, pa sam je zbog toga vjerojatno odmah zapamtila kao jednu od meni najdražih Kemalovih pjesama.
Vrijeme ruža, vrijeme mladosti, nepovratne.
A tko od nas ne voli ruže?

Puno pozdrava svim mojim prijateljima sa bloga i ugodan Vam vikend.

- 23:21 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.01.2011.

Svjetla u daljini

Ponekad se pitam, dok kao večeras, šetam trgom malog provincijskog mjesta, da li ja tu zaista i pripadam.
U neku ruku pripadam jer tu živim, tu su mi rođena i odrastala djeca, prihvatila sam običaje, navike i kulturu tog kraja, no ipak?
Čini mi se da još uvijek jednim velikim dijelom svog bića pripadam mom rodnom zavičaju čija me svjetla mame u daljini i tjeraju suze na oči.
Između mjesta na kojem stojim večeras i svjetala u daljini, zračno udaljenih svega 10-ak kilometara, kao da zjapi nepremostiva padina.
No što je to za mene i moj mali crveni autić, nas dvoje smo tamo za 10-ak minuta no u ovakvim večernjim satima nesmijem niti pomisliti na odlazak na to vječno počivalište mojih roditelja, baka i djedova, te mnogih dragih ljudi, iz nekog mog prošlog, ne tako davnog vremena.
Već sam jednom pisala o mojim čežnjama za svjetlima u daljini, no tada sam bila na pola puta između mog rodnog i sadašnjeg zavičaja.
Ovaj mali trg provincije u kojoj živim, sa neraskićenom božićnom rasvjetom, noću djeluje puno privlačnije nego danju.
No unatoč, tome, meni je ipak ljepši jedan drugi, sličan takav mali trg u ravnici mog rodnog zavičaja, kojem također više ne pripadam jer sam davno iz njega odselila.
Djeca koja su tada rođena danas su odrasli ljudi koje ne poznajem i koja već imaju svoju djecu.
A sve mi se čini kao da je bilo nedavno, kad sam s istom ovakvom čežnjom, s prozora moje roze sobe, gledala u treperenje svjetala u daljini, pokraj kojih večeras stojim.
Možda je i bolje ne pripadati niti jednom kraju, već jednostavno voljeti oba, imati dva zavičaja.

A završiti moram po običaju, glazbom. Meni jedna fina lagana stvar Arsena Dedića. Moram priznati da baš i nisam neki obožavatelj njegovih niti Gabičinih pjesama nego me je više fascinirao njihov uzoran brak, što je velika rijetkost među ljudima sa estrade.
Ipak ovu Arsenovu pjesmu obožavam a i spotić mi je predivan.

Pa ovo je ipak moj skromni 100-ti post. Laka noć svima.

- 21:39 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 05.01.2011.

Kraj blagdanima

Kojom li su samo brzinom ovi sniježni zimski blagdani prohujali pokraj nas, zapravo još je ostalo sutra, jedan od zadnji u nizu.
Ili se to samo meni čini jer zbog karaktera posla nisam mogla spojiti zajedno blagdane i GO i tako u toplini doma uživati u nekoliko slobodnih dana neprekidno.
Bez obzira na navedenu okolnost, uvijek se odlaskom Božićnih i Novogodišnjih blagdana osjećam pomalo sjetno, no ne i depresivno.
Da, sjetno, jer Božić me uvijek podsjeti na neka ranija vremena i toplinu doma u kojem sam odrastala kao dijete, jer to je bio blagdan kad je cijela obitelj bila na okupu, budući je moj otac u vrijeme bivše Juge živio i radio vani pa smo ponekad bili odvojeni mjesecima a dolaskom Božića znala sam da se približava i njegov dolazak, radujući se poklonima, koji su za poimanja današnje djece, bili skromni i uglavnom su se svodili na slatkiše i pokoji odjevni predmet, no i to je bilo tako mnogo, budući da se u to vrijeme nije niti znalo za blagdansku kupovinu jer ona je bila luksuz dostupan tek rijetkima.
No i onima kojima je bio dostupan, izbor artikala bio je tako jadan, bolje reći nikakav.
Bez obzira na odlazak blagdana, meni je siječanj jedan od boljih mjeseci u godini jer nisam od ljudi koji kukaju zbog hladnoće i besparice u siječnju.
Kad je besparica u pitanju, ona me ionako prati veći dio života.
Ja siječanj doživljavam kao novi početak, kao novo svjetlo, kao iskru topline koja dolazi i ponovno će iz početka sve pokrenuti.
Kad nakon napornog radnog dana moram odmoriti misli kao danas, obično na povratku s posla kratko prošećem gradićem iz snova.
Glazbena škola moje najmanje kćeri stoji mirna u dubokom zimskom snu, tek s pokojim autom na parkiralištu, bez ljudi na vidiku, bez zvukova raznih instrumenata koji se čuju u dvorište, čak do šetnice, stvarajući zajedno jednu novu, nikad napisanu melodiju.
A nasuprot školi, srednjovjekovni barokni dvorac sa okolnim perivojem i šetnicom u još dubljem sniježnom, zimskom snu.
Kako volim tu bijelu, sniježnu tišinu, no ne i zimu.

Za pozdrav, po navici jedna zimska laganica. Ovaj put Čolićeva, sa sniježnim spotom.

- 17:28 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.01.2011.

Dan poslije

Meni je Nova godina započela dinamično.
Točno u ponoć, s jedne strane televizijski prijenos dočeka iz Metropole, Splita, Osijeka i Rijeke, a s druge strane ja u mojoj toploj sobi, uz ogroman prozor s kojeg se pruža predivan pogled na moju hladnu, sumaglicom obavijenu i inače vrlo mirnu provinciju, no u novogodišnjoj noći bučnu, sa vatrometima i pucnjavom na sve strane, kud mi je pogled mogao dosegnuti.
A onda u rano Novogodišnje popodne moja najmanja kći i ja odosmo u goste našoj najboljoj prijateljici.
I kad smo već oko 6 popodne bile gotovo na odlasku, nazove me mužić i pita kad se vraćamo jer najavili su nam se gosti.
Kad smo stigle doma, gosti su stigli nešto prije nas, no zajedno smo u krugu najbliže rodbine i bez posebnog opterećenja jelom i pićem, tek uz kavu i kolače, svi zajedno proveli jednu lijepu, opuštenu večer.
Ako je suditi po Novoj godini, ja ću cijele godine ići u goste i gosti će dolaziti k meni.
Idilično, zar ne?
Jedino stvar koja mi je uspjela, doduše ne u potpunosti pokvariti dan, bio je bankomat u obližnjem gradiću koji mi je pojeo karticu, no striček na info-telefonu me utješio kako će me moja kartica već u ponedjeljak čekati u najbližoj poslovnici banke.
Živi bili pa vidjeli.
I tako neka ovaj moj privremeni gubitak kartice ide na dušu nekom aljkavom bankovnom službeniku koji očito nije pripremio bankomat kako treba.

A za kraj, svima lijep sniježni pozdrav uz još ljepšu sniježnu laganicu Kemala Montena!