Ponekad se pitam, dok kao večeras, šetam trgom malog provincijskog mjesta, da li ja tu zaista i pripadam.
U neku ruku pripadam jer tu živim, tu su mi rođena i odrastala djeca, prihvatila sam običaje, navike i kulturu tog kraja, no ipak?
Čini mi se da još uvijek jednim velikim dijelom svog bića pripadam mom rodnom zavičaju čija me svjetla mame u daljini i tjeraju suze na oči.
Između mjesta na kojem stojim večeras i svjetala u daljini, zračno udaljenih svega 10-ak kilometara, kao da zjapi nepremostiva padina.
No što je to za mene i moj mali crveni autić, nas dvoje smo tamo za 10-ak minuta no u ovakvim večernjim satima nesmijem niti pomisliti na odlazak na to vječno počivalište mojih roditelja, baka i djedova, te mnogih dragih ljudi, iz nekog mog prošlog, ne tako davnog vremena.
Već sam jednom pisala o mojim čežnjama za svjetlima u daljini, no tada sam bila na pola puta između mog rodnog i sadašnjeg zavičaja.
Ovaj mali trg provincije u kojoj živim, sa neraskićenom božićnom rasvjetom, noću djeluje puno privlačnije nego danju.
No unatoč, tome, meni je ipak ljepši jedan drugi, sličan takav mali trg u ravnici mog rodnog zavičaja, kojem također više ne pripadam jer sam davno iz njega odselila.
Djeca koja su tada rođena danas su odrasli ljudi koje ne poznajem i koja već imaju svoju djecu.
A sve mi se čini kao da je bilo nedavno, kad sam s istom ovakvom čežnjom, s prozora moje roze sobe, gledala u treperenje svjetala u daljini, pokraj kojih večeras stojim.
Možda je i bolje ne pripadati niti jednom kraju, već jednostavno voljeti oba, imati dva zavičaja.
A završiti moram po običaju, glazbom. Meni jedna fina lagana stvar Arsena Dedića. Moram priznati da baš i nisam neki obožavatelj njegovih niti Gabičinih pjesama nego me je više fascinirao njihov uzoran brak, što je velika rijetkost među ljudima sa estrade.
Ipak ovu Arsenovu pjesmu obožavam a i spotić mi je predivan.
Pa ovo je ipak moj skromni 100-ti post. Laka noć svima.
Post je objavljen 09.01.2011. u 21:39 sati.