Već sam zasigurno pisala o tome kako pojedine svećenike doživljavam kao psihoterapeute a jedan od njih je i moj župnik.
Na neka promišljanja o životu potaknula me i njegova današnja propovjed u kojoj je govorio o tome kako je zabrinjavajuće to što u nas katolika Hrvata na nedjeljne mise uglavnom dolaze samo vjernici treće životne dobi i djeca, pa se stoga moramo zapitati gdje je generacija najboljih godina, oni između 20-e i 50-e kojih nema.
Zar oni nisu vjernici?
Napomenuo je kako četiri najvažnije stvari u životu čovjeka poput bogatstva, ljepote, mladosti i zdravlja očito su ono što ljudi između 20-e i 50-e imaju pa očito misle kako sve mogu sami, bez Boga.
A ni svjesni nisu kako je sve to dar od Boga i kako preko noći možeš ostati bez svega, ili bez jedne od navedenih pretpostavki za sreću u životu.
Ipak, sreća je nas ljudi u tome što Bog ima puno blaže kriterije od nas , što ga se može puno teže razljutiti nego ljude i što ne poznaje mržnju poput nas.
Jer kada bi Bog uzimao naše, ljudske kriterije i ravnao se po njima, koliki bi ljudi već bili, ne samo izopćeni iz vjere, nego i izbrisani s lica zemlje.
Ne želim držati moralne propovjedi, ovo su samo moja promišljanja, svatko ima pravo na drugačije mišljenje, svačije mišljenje uvažavam, jer uostalom Bog nam je dao slobodu odlučivanja i opredjeljenja a na nama je da, uz njegovu pomoć, odaberemo za sebe najbolji put.
Uz današnji post i prigodna pjesmica Ivice Pepelka. Šteta je što nema i odgovarajućeg spota uz nju.
Srdačan pozdrav svima.
Post je objavljen 30.01.2011. u 11:36 sati.