kolumna jedne superžene

Hvala svima iz vremena ruža

Dok obično u neke, vrlo kasne noćne sate, kad se oko mene konačno sve umiri, lutam internetom, tražeći glazbu iz nekih mojih davnih godina, koja je ponekad jedina stvar koja me može opustiti nakon vrlo stresnog dana, pronašla sam i pjesmu K. Montena, po čijem sam naslovu nazvala i ovaj moj post.
Ta me pjesma tako živo podsjetila na jedan kišni petak krajem studenog 1995. g., moj zadnji radni dan na poslu u mom rodnom gradu, prije prelaska na novi posao, u novo, tada neizvjesno sutra.
A odlazila sam iz sredine koja me voljela i koju sam ja voljela, radnog okruženja u kojem sam se osjećala sretnom i cijenjenom.
Kad sam se tog dana, nakon oproštajnog ručka, vraćala s posla, na radiu je svirala baš ta pjesma, koju sam tada prvi put čula i koja je tako jasno govorila o situaciji u kojoj sam se trenutno nalazila, pa sam je zbog toga vjerojatno odmah zapamtila kao jednu od meni najdražih Kemalovih pjesama.
Vrijeme ruža, vrijeme mladosti, nepovratne.
A tko od nas ne voli ruže?


Puno pozdrava svim mojim prijateljima sa bloga i ugodan Vam vikend.