kolumna jedne superžene

subota, 25.09.2010.

RAINER MARIA RILKE

Već tjednima planiram za temu mojeg posta iskoristiti pjesmu "Jesenji dan" jednog od najpoznatijih njemačkih pjesnika - Rainera Maria Rilkea, pripadnika moderne književnosti, rođenog 1875.g., a umro je 1926.g.
Dakle čovjek baš i nije doživio neku starost, umro je u dobi kao je imao tri godine više nego što ja imam danas, no doduše danas je ipak zahvaljujući cjelokupnom napretku, pa tako i onom u medicini, životni vijek znatno produžen.
Da se ne udaljujem s teme, pjesma mi se dopala još u srednjoj školi, to je meni najljepša pjesma ikad napisana o jeseni, no ja malo kasnim sa ovim postom, budući da Rainer Maria Rilke u njoj govori o vrlo ranoj jeseni, kalendarskom razdoblju kakvo nastupa kod nas negdje krajem kolovoza.
Iako zapravo kasnim cijeli mjesec sa ovim postom, jer kraj je rujna, vjerujem da će vam se pjesma svidjeti.
Obratite pažnju na zadnju kiticu pjesme, koja je vrlo aktualna s obzirom na ovo depresivno, tmurno i kišno jesensko vrijeme koje, naročito nas na kontinentu, učestalo prati posljednjih tjedana.

Pjesma je vrlo slikovita, kao da nam pjesnik niže slike neposredno pred očima.
A pjesma glasi:

JESENJI DAN
Rainer Maria Rilke

Gospode, čas je. Ljeto bješe dugo.
Spusti sad sjenu na sunčane ure,
a vjetre pusti da poljima jure.

Zapovijedi jedrinu zadnjem voću;
udijeli mu još dva južnija dana,
nek ispod ploda savine se grana,
a vinu podaj posljednju slatkoću.

Tko sada nema kuće, taj je više
sagraditi neće. Tko je sada sam,
ostat će sam da sluša romon kiše,
da bdije, čita, duga pisma piše,
i luta po alejama, gdje dah
jesenjeg vjetra suho lišće njiše.

- 21:42 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.09.2010.

Još jedan urnebesan dan

Danas mi je dan zaista počeo kao da sam ustala na lijevu nogu Došavši jutros na posao, javili su mi kako je popodne, odmah nakoh završetka mog radnog vremena, sahrana na koju sam obavezna doći.
Nazdravlje, a ja u trapericama, šarenoj tunici i sa crvenom torbom. Znači da u roku od sat vremena pauze između posla i sprovoda moram odletjeti doma i obući se dostojno kako priliči za takvu prigodu.
A baš u to vrijeme promet je najgušći, ne samo državnom cestom, već i cestom do moje provincije, na kojoj je uobičajeno sve puno kamiona i teških šlepera koje zbog uske ceste nemaš šanse kilometrima preteći, već polako u trećoj voziš za njima, do kojih 50-ak na sat, tako da mi je trebalo pola sata za put koji inače prevaljujem za 20-ak minuta, a danas mi je zbilja svaka bila dragocjena.
Kad sam konačno stigla kući, nemalo sam ostala iznenađena shvativši da sam jedan crni sako odselila u moju staru kuću a drugi crni je na predjelu grudi imao bijelu fleku koja se nije dala oprati.
Na kraju sam uzela jedan treći, isto crni ali sportski i više zimski, no poslužio je.
Ponovno sam obula štikle, no ne one uske od zadnji put već jedne nešto okruglije i prostranije no sa petom poput čavla tako da mi je ista u vožnji stalno prepadala u tepih pa mi je to za cijelo vrijeme dok sam vozila stvaralo dodatnu nervozu.
No ipak, izdržala sam nekako današnji ludi tempo, koji je samo nastavak strke koja je oko mene u poslijednja dva tjedna. A zbog toga sam i manje vremena na blogu, jer umorna sam već oko 10, taman za u krevet, a između 8 i pola deset nastojim ne propustiti seriju na Rtl-u.
Iako osobno nisam pobornik gledanja sapunica, naročito ne stranih, neke moje prijateljice su mi preporučile gledanje te serije i nahvalile su mi je na sva usta pa sam se tako i ja priključila njima, tek negdje nakon dva tjedna od početka emitiranja.
Meni se serija sviđa jer u njoj su tako jasno prikazani ljudski osjećaji ljubavi, boli, čežnje. Čini mi se da današnji zapadnjački filmovi i serije više ne teže prikazivanju osjećaja već se sve uglavnom svodi na akciju, koju bih ja nazvala još i crtićima.

Možda sam se nakon dugog vremena za početak malo previše raspisala.
Puno vam pozdrava i lijepo sanjajte u ovoj prvoj jesenskoj noći ove godine.
- 22:05 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 18.09.2010.

Depresivno kišno popodne

Posljednjih tjedana kao da mi je ponestalo ideja za pisanje, no vjerujem da vrlo negativno i depresivno na mene djeluje ovo tmurno jesensko vrijeme.
Dok slušamo kako se ljudi dolje na jugu još kupaju, mi kontinentalci smo već naveliko zagazili u tmurnu jesen, sa maglovitim, sumornim jutrima, prohladnim vremenom tijekom dana, kao da je kraj listopada a ne polovica rujna u kojem sve još uvijek dozrijeva.
U nedostatku bolje inspiracije, pronašla sam jednu prastaru pjesmu Sarajevske grupe Ambasadori, tamo iz neke davne 1976. g., dok sam još bila klinka u osnovnoj školi i bila oduševljena tom pjesmom, čim sam je prvi put čula.
Čak mi je mama kupila i tu singlicu, kako su se onda zvale gramofonske ploče koje su na svakoj strani imale po jednu pjesmu.
Pjesma mi se čini i danas vrlo zgodnom, pogotovo za one nesretno zaljubljene, no takvih srećom ima malo među Vama, mojim prijateljima blogerima, jer uostalom, odrasli smo, odgovorni i ozbiljni ljudi.

Glazbeni vam i kišni pozdrav!
- 16:45 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 14.09.2010.

U jesenjoj žurbi

Ispred moje stare kuće davno je nekad zasađena breskva koja svake godine daruje sa obiljem plodova.
Kako sam uvijek u nekoj žurbi i strci, tako su mi, između ostalog, i ove godine promaknule predivne, sočne, žute vinogradarske breskve.
Kad sam se jučer konačno pojavila sa namjerom da uberem sočne zrele plodove, jedva sam u rosnoj travi uspjela pronaći nekoliko jestivih jer su ostale istnunule već prije nekoliko dana.
A kad sam već kod jeseni, sjetila sam se jedne meni drage laganice Jasne Zlokić, koja me uvijek podsjeti na meni jednu jako dragu osobu u mojem životu, moju baku koje već odavno nema i koja je dio svog života posvetila mom odgoju tako da još i danas zahvaljujem Bogu što sam imala jednu takvu osobu, koja je zaslužna za ono što sam i imam danas.

Poslušajte pjesmu jer možda i vas podsjeti na neke drage osobe kojih više nema u vašim životima.

Glazbeni vam pozdrav.
- 14:10 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 11.09.2010.

Subotnja glazbena nostalgija

Jesen je u mom zavičaju oduvjek bilo vrijeme u kojem su se održavale svadbe.
Čini mi se kako se taj običaj baš i nije zadržao do danas, jer sad se svadbe održavaju tijekom cijelog ljeta, prostori su klimatuzirani, sve je u njima dovedeno do savršenstva, kako bi se gosti i na vanjskoj temperaturi od +40 unutra mogli ugodno osjećati.
Kad je bila moja svadba, prije gotovo 26 godina, klimatizirani prostori, pogotovo u provinciji, bili su rijetkost, pa smo stoga morali za taj dan odabrati kraj listopada.
A baš smo i pogodili, jer te poslijednje listopadske subote, kiša je lijevala kao iz kabla, tek pred jetro vrijeme se smirilo i razvedrilo te je nakon svježeg i maglovitog jutra svanula jedna divna i sunčana kasnolistopadska nedjelja, koje se tako često volim prisjetiti, a vjerujem da se većina od vas voli prisjetiti dana svog vjenčanja.

No večeras me na taj dan podsjetila i jedna lijepa laganica Novih fosila, čini mi se ne baš prastara, možda tamo negdje iz 90-tih.
Poslušajte i možda i vas podsjeti na taj važan dan u vašem životu.

Glazbeni vam pozdrav!
- 22:13 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 08.09.2010.

Glazbena nostalgija

Nakon provedenih 13 sati na poslu danas, usprkos nekoliko ispijenih kava, bio mi je strašan napor dovesti se večeras od posla do kuće, kojih 15-ak kilometara po kišurini koja je lijevala i brisačima koji su mi neprestano zujali ispred nosa, te mi je za taj pothvat trebalo gotovo pola sata, umjesto uobičajenih 10-ak minuta.

Da bih se malo rasteretila od napornog i stresnog dana provedenog na poslu, tražeći laganu, opuštajuću glazbu na internetu, pronašla sam meni nekada jako dragu laganicu Marjana Mišea, tamo negdje iz davne, čini mi se 1978. g., kad sam bila klinka u 1. srednje.
Sretna sam što je nakon toliko godina mogu ponovno čuti i baš mi je pjesmica za opuštanje, a vjerujem i vama, pa poslušajte i uživajte.

Glazbeni i kišoviti vam pozdrav!

- 20:39 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.09.2010.

Glazbena nostalgija

Lutajući internetom, pronašla sam jednu meni predivnu laganicu Mladena Kvesića, ne baš tako jako staru, no dosta sjetnog sadržaja, jer riječ je o nesretnoj, neuzvraćenoj ljubavi.
Vjerujem da je svatko od nas bar jednom u životu bio nesretno zaljubljen, odnosno zaljubljen u pogrešnu osobu koja mu zbog raznoraznih razloga nije htjela ili mogla uzvratiti ljubav za koju smo mislili da nam pripada.

Navedeni pjevač baš i nije visoko na vrhu naše estradne scene, očito čovjek živi svoj život i oko njega se ne pletu afere da bi bio na meti novinara poput nekih, koje svakodnevno pretresaju kako tjedne, tako već i dnevne tiskovine.

Sviđa mi se tekst ali i melodija, klavir, čiju glazbu inače obožavam, ovdje je u prvom planu.

Opustite se i uživajte.
- 18:13 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.09.2010.

Stranac

Ponekad mi se čini kako u zadnje vrijeme toliko intenzivno pišem i objavljujem da moji prijatelji blogeri - čitatelji, čak niti ne stignu pratiti me svojim komentarima, no tema današnjeg posta je moja prva ljubav, a tko se od nas sa nostalgijom ne želi sjetiti je.
U posljednjih nekoliko godina usredotočena sam isključivo na moj posao i svakodnevne obiteljske probleme, tako da, hvala Bogu, ne stignem zabadati nos u tuđe stvari, pa ljude oko sebe niti ne doživljavam previše, osim onih koje moram.
Svatko normalan, naravno osim mene, prepoznao bi čovjeka u kojeg je nekad davno bio zaljubljen, no meni je trebalo gotovo godinu dana da konačno shvatim kako je stranac kojeg često susrećem u poslijednje vrijeme, makar samo onako, usput u prolazu, moja prva, velika platonska ljubav.
Gledala sam ga jučer, naravno sa skrovitog mjesta tako da me nije mogao opaziti, pitajući se što li sam tada, sa mojih 15 godina našla na njemu i zaključih kako je to zapravo ništa, samo sam htjela biti centar nečije pažnje, njegove pažnje, a on u to vrijeme nije bio fasciniran jednom sebičnom, razmaženom, bucmastom klinkom kakva sam tada bila ja, već je gledao one starije cure, zgodne šminkerice.
A zbog takve situacije sam mislila da je kraj svijeta i da sam ja najnesretnije stvorenje na svijetu zato što sam smatrala kako imam pravo i zaslužujem ljubav i nježnost koja mi nije bila ni na koji način uzvraćena.
Danas je situacija nešto drugačija, čini mi se da sam takve osobe već odavno intelektualno prerasla..
Istina da on s obzirom na godine čak natprosječno izgleda, još je uvijek vitak, gotovo kao sa 20 i nešto, no ja ga danas ne želim susresti niti na ulici, niti imam želju pozdraviti ga kao što pozdravim svakog stranca kojeg sretnem onako usput, a kamoli pak popiti kavu s njim.
Pitam se ponekad kako li su samo putevi sudbine čudni, budući su se naši približili nakon gotovo više od 30 godina.
Ja mu danas od srca želim svaku sreću u životu i na njegovom daljnjem putu.

Kasni su sati, spavajte i sanjajte nešto lijepo!
- 22:48 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.