kolumna jedne superžene

Iako se posljednjih dana nalazim u nekoj čudnoj, kako poslovnoj, tako i osobnoj strci, ipak mi nije promakla vijest o posljednjem ispraćaju Vesne Parun koji je bio jučer sa Mirogoju a pokopana će biti sutra u obiteljsku grobnicu na Šolti.
O Vesni Parun je toliko toga lijepog rečeno da bi svaka moja riječ bila suvišna pa ću ja stoga objaviti jednu pjesmu iz mojih gimnazijskih dana za pisanje koje mi je bila inspiracija njezina pjesma "Ti koja imaš nevinije ruke". Evo pjesme:

Ako me ne voliš, ako te ne volim

Ako me ne voliš onda idi
i neka zauvijek prestane ova noć
što sprema oluju nad nama tako malima
i za nju tako nemoćnima.
Ako te ne volim, neka nestanu sretne,
plave dječje oči koje me vole
i koje me gledaju, ne sluteći da
vječito gdje god da odem,
na mom licu samo si ti kao patnja,
koja mi nabire kožu oko usnica,
ikoja stvara kapi u mojim očima.

Ako me ne voliš neka te preziru sve one
koje su te nekad možda lažno voljele,
neka odu i neka ti se nikad ne vrate,
kao što ti se ni ja neću vratiti
kad jednom odem,
jer danas ti ne želiš shvatiti ono moje
"znaj bit će kasno",
i ako te ja ne volim, neka noćas
na mojem jastuku umjesto kose,
počivaju oštre bodlje,
neka mi bodu ove uskipjele, prepune vene,
neka mi prodru sve do mozga u
kojem se krije ono tebi tajanstveno,
ono za što nikad neću znati
da li je ljubav ili je mržnja,
da li je sreća ili je propast.

Ako me ne voliš,
onda nestani s prvim suncem,
s prvim vlakovima koji šumeći
odlaze u daljine, odnoseći dio nas
izgubljenih u trenu slučajne ljubavi ili mržnje,
i ako te ne volim,
neka prestanu otkucaji sata na mojoj ruci
koje si slušao,
i neka nestane sutrašnje predvečerje
u kojem više možda nećemo
ni postojati.

(Pjesma je napisana 1. travnja 1980. g.)

VESNA PARUN - sjećanje

Svi ste već zasigurno čuli vijest o smrti naše najpoznatije pjesnikinje druge polovice 20-og stoljeća - Vesne Parun.
Tu su vijest jučer intenzivno prenosili svi mediji i ona me potakla na neka moja promišljanja o Vesni, našoj najvećoj pjesnikinji, slikarici, jednom riječju umjetnici.
Vesnu Parun sam nažalost imala prilike sresti samo jednom i to u siječnju 2007. g. kad sam bila u Rehabilitacijskom centru Stubičke Toplice u posjeti mojoj svekrvi, jer Vesna Parun je posljednjih, čini mi se desetak, možda i više godina, živjela u tom Centru.
Sjećam se još tog, za siječanj pretoplog dana i Vesne koja je sjedila vani u kolicima, udaljena kojih 10-ak metara od glavnog ulaza. I danas mi je tako žao što tada nisam došla do nje, rukovala se i rekla joj kako sam u gimnazijskim danima obožavala njezinu poeziju i kako me ona inspirirala na pisanje nekih mojih pjesama koje sam u to vrijeme napisala, no tada, za tog susreta, nisam znala da li je ona uopće voljna komunicirati sa usputnim prolaznicima pa joj stoga nisam htjela narušavati njezin mir jer ona je vjerojatno i tada, u svojim kasnim godinama još uvijek tražila inspiraciju za pisanje.
U trećem razredu gimnazije, kao zasebnu cjelinu obrađivali smo poeziju Vesne Parun i njezina pjesma "Ti koja imaš nevinije ruke" meni je tako živo ostala u sjećanju budući nam je profesorica književnosti ispričala kako je Vesna tu pjesmu posvetila jednom našem poznatom piscu u kojeg je u mladosti bila zaljubljena a on je očito našao drugu ljubav, dok je Vesna cijeli život ostala sama, odnosno nije se udavala.
U nekom od mojih slijedećih postova objaviti ću nekoliko pjesama iz mojih gimnazijskih dana na pisanje kojih me inspirirala upravo Vesnina.

Kad slijedeći put odem u knjižnicu sa mojom najmlađom kćeri, jer da nemam nje vjerojatno više nebih niti odlazila u knjižnicu, pronaći ću koju zbirku Vesninih pjesama jer možda me ponovno inspiriraju na pisanje koje je dugo, dugo godina bilo ugašeno u meni i onda je taj plam ponovno počeo tinjati, onako spontano, nakon što mi je nećak mog muža, jedan mlad i drag dečko, spomenuo mogućnosti koje nudi blog za koji sam se tada, prije pola godine, tako živo zainteresirala.
D....., od srca ti hvala na tome!

Pozdrav svim mojim čitateljima i čitateljicama, a slijedeći post slijedi jedna moja davna pjesma.

(Ne)perspektiva jednog inteleaktualca

Zaista me zaboli srce kad vidim kako susjed - gastarbajter preko puta, već 3. put u 30 godina, koliko mu je stara kuća, mijenja fasadu na njoj a ja, nekakav intelektualac na "dobro" plaćenom poslu u "Lijepoj našoj" na radnom mjestu zbog kojeg bi me neki uslijed zavisti, utopili u žlici vode, nisam u stanju zamijeniti čak niti jedan pišljivi prozor moje stare kuće, koji je na sjevernoj strani, pa je propao uslijed starosti i kiša tako da čak i štakori mogu prolaziti kroz njega, no srećom ne prolaze jer nema unutra hrane..
Ma nisam ja zavidna mom susjedu, naši su međususjedski odnosi o.key, doduše rijetko se i viđamo jer ja rijetko dolazim u moj zavičaj, pa razmišljam kako je on pravi sretnik što ima mene za susjedstvo, budući znam kako su u mom starom zavičaju brojni primjeri gdje su međususjedski odnosi usijani do te mjere da ih gotovo svakodnevno, mora rješavati policija.
Ne želim ovdje potencirati međususjedske odnose već zapravo reći kako je moj susjed pravi sretnik što su on i gospođa godinama živjeli vani (gotovo 40 godina), on ima neki zanat, rintao je cijeli radni vijek u jednoj tvornici za strojem a gospođa je medicinska sestra. Dakle nikakva gospoda niti intelektualci no unatoč svemu, uspjeli su izgraditi, urediti i već nekoliko puta preurediti kućerinu, ne kuću, kupiti stan vani i kupiti ili izgraditi (neznam točno) zgradu sa apartmanima koje iznajmljuju u jednom manjem mjestu na sjevernom Jadranu.
S druge pak strane ja, intelektualka, jedna uzorna hrvatska katolička obitelj (kako je rekao pokojni Franjo Tuđman, Bog da mu grijehe oprosti), sa četvero djece, od kojih troje odraslih i svega jedan zaposlen a dva na Zavodu bez perspektive.
Moj muž, istina nije intelektualac već šljaker, koji šljaka u nekoj lijevoj tvrtki koja još nije ispaltila plaće niti za lipanj.
I neka mi onda netko kaže kako se na zapadu živi loše a kako je u Lijepoj našoj sve idilično. Ma gospodo, zašto si sami mažete oči, zar Vam nije dovoljno što Vam ih mažu naši vrli političari.
Moja je priča samo jedna od 100 000 takvih priča, a gdje su pak priče o onim familijama u kojima oba supružnika rintaju poput mog muža a mjesecima ne primaju niti kune. Pitam se od čega ti ljudi plaćaju režije, što jedu?
Pita li se to Premijerka, pita li se Predsjednik, pita li se Bebić, Šeks i sva ostala svita politička?
Nije li ih sram i dalje nam prodavati maglu, crkli dabogda svi ti lopovi.
Možda će i moja stranica poslije ovog biti uklonjena no ja ću tada otvoriti neku drugu na nekom drugom blogu i j..... im sve po spisku.
Možda sam previše vulgarna, no kako neki dan reče moja prijateljica SEOSKA IDILA onom taksisti iz Dubrovnika, "mrš", a ja bi tome još dodala "u rodno mjesto":
Neka mi oproste moji čitatelji na grubim riječima no jako sam iziritirana i samo na ovaj način mogu sav bijes i gnjev izbaciti iz sebe jer pukla bih inače.

A sve bih ovo ukrasila jednom Škorinom pjesmom"Svetinja" iako Škoro baš i nije pjevač niti osoba koju obožavam, no ova mi je pjesma nekako kao točka na "i" s obzirom na temu mojeg večerašnjeg posta.

Srdačan pozdrav svima i ugodan Vam ostatak vikenda!

Nježno, nježno, nježnije

Lutajući internetom, nisam mogla odoliti a da Vas ne podsjetim na jednu predivnu ritmičnu laganicu Jure Stublića.
Moj muž bi rekao na ovo kako je na moje romantično raspoloženje zasigurno počela djelovati serija "1001 noć", no vara se.
Očito niti nakon 26 zajednički provedenih godina nije uspio otkriti moju pravu, romantičnu stranu.
A tko mu je kriv ako nije?

Za sve moje prijateljice i prijatelje sa bloga evo te, meni prekrasne i pomalo već zaboravljene pjesme, no njezini su stihovi i glazba uvijek aktualni u svim sredinama i svim generacijama. A predivan mi je i spotić.

Nježni Vam pozdravi!

U snovima si samo ti

Svojim hladnim dahom, neprestanim kišama i tmurnim danima ova je jesen pokazala svoje pravo, ono drugo lice.
Ovakva me jesen podsjeća na neke davne depresivne jeseni iz moje najranije mladosti kad se danima nisam mogla oduprijeti depresiji, ponekad možda zbog neke zamišljene a neostvarene ljubavi, a ponekad zbog hladnoće, kratkih tmurnih dana, kad sam o suncu mogla samo sanjati.
No ipak, postoji u mojoj mladosti i jedna drukčija, puno ljepša jesen, jesen 1983. g. kad sam se zaljubila u mojeg sadašnjeg mužića i kad sam svijet promatrala kroz ružičaste naočale, pa ma kako god on u to vrijeme tmuran bio, jer ja sam bila zanesena, opijena i zaljubljena.
Upravo na dane te davne jeseni 1983. podsjetila me pjesma "U snovima si samo ti", iako čak nisam do neki dan niti znala ime pjevača. Ta pjesma se u to vrijeme stalno vrtila na jednoj kazeti koju je On, moja tadašnja velika ljubav, (a zar On to nije i danas?) tada imao.
Stihovi i glazba ponovno su me s nostalgijom podsjetili na to davno provedeno, romantično jesensko vrijeme.

Vjerujem da će Vam se dopasti pa poslušajte.

Puno pozdrava i sunca svim mojim prijateljicama i prijateljima sa bloga!

Kako godine lete

Slušam sinoć u središnjem Dnevniku kako je jučer obilježena godišnjica rođenja Johna Lenona, člana i pjevača legendarne rock skupine Bitlsi, koji je ubijen u New Yorku, u prosincu 1980. g., u vrijeme kad je imao svega 40 godina. Da je živ,danas bi John Lenon bio vitalni dedica od 70 g. i vjerojatno bismo uživali uz mnoge njegove, danas nenapisane, izvrsne pjesme
Sjećam se tog dana u prosincu 1980. g., tada sam bila u 4. razredu gimnazije i bez obzira što smo živjeli u jednom komunističkom sistemu kakva je bila bivša Juga, sve novine, radi i TV, jer drugih medija tada nije niti bilo, vijest o njegovom ubistvu prenijeli su kao udarnu vijest na svojim naslovnicama, odnosno informativnim emisijama.
Kao da je bilo jučer, ne mogu vjerovati da će u prosincu biti 30 godina od tog događaja.
Za trideset godina ja ću imati 78, bit ću prastara baka, ako uopće te godine i doživim, jer ako sam pokupila gene mojih muških predaka, tada zasigurno neću, no po mojim ženskim precima bih i mogla, počevši od moje mame, baka i prabaka koje su sve umrle nakon punih 80, čak baka koju sam najviše voljela, sa gotovo punih u 87.
No da se nebih prepustila lošim slutnjama, evo jedne predivne stvari Grupe Black - Wonderfull life, iz tamo neke 1987. g.
Da je baš riječ o predivnom životu kojeg mi danas živimo, čini mi se da nije, no prepustimo se nostalgiji nekih prošlih godina i uživajmo.

Ljubavna bol iz "1001 NOĆI"

Vjerujem da većina mojih prijatelja blogera, baš kao i ja, svakodnevno prati navedenu seriju.
Serija je gledljiva životno-ljubavna priča, o životu, ljubavi i poslovnim spletkama najpoznatijih poslovnih ljudi današnje moderne Turske.
Vjerujem da je jedan od razloga što smo mi ženska populacija svake večeri u 8 uz RTL i glavni lik, Onur Aksal, vrlo naočit plavook muškarac, priznati arhitekt i biznismen, u svemu čisti pozitivac.
Iako nisam gledala seriju od samog početka, propustivši dva ili tri prva tjedna, tijekom cijele serije glavni lik se bori za svoju ljubav, koja mu nikako ne uzvraća osjećaje intenzitetom kojim bi on to htio i koji zaslužuje.
Čini mi se da su u sinoćnjoj epizodi ipak pretjerali, jer čak se niti onaj najprostiji ovčar s planine (uz dužno poštovanje svima koji čuvaju ovce) nebi toliko ponižavao pred ženom koja mu ne uzvraća ljubav koju je zaslužio a čak mu niti ne vjeruje nego ga ostavlja i napušta u trenutku kad je mislio da je dohvatio djelić ljubavne sreće koju je zaslužio.
Smatram da bi jedan situiran muškarac i vrlo poznat čovjek u poslovnom svijetu ipak trebao više držati do svojeg dostojanstva i ponosa no što je to slučaj sa glavnom ulogom u ovoj seriji.
No kako god da bilo, da bih vam makar malo dočarala emociju boli koju osjeća glavni lik zbog gubitka ljubavi koju, unatoč svemu bezrezervno voli, pronašla sam jednu prastaru pjesmu Kemala Montena "Ljubavna bol".
Neka vas ne zbune brojke jer pjesma nikako nije iz 1965., ipak je nastala 10-ak godina kasnije.

Vjerujem da će vam se svidjeti pa poslušajte i uživajte.

Ugodna vam ova predpraznična večer.