kolumna jedne superžene

Iako se posljednjih dana nalazim u nekoj čudnoj, kako poslovnoj, tako i osobnoj strci, ipak mi nije promakla vijest o posljednjem ispraćaju Vesne Parun koji je bio jučer sa Mirogoju a pokopana će biti sutra u obiteljsku grobnicu na Šolti.
O Vesni Parun je toliko toga lijepog rečeno da bi svaka moja riječ bila suvišna pa ću ja stoga objaviti jednu pjesmu iz mojih gimnazijskih dana za pisanje koje mi je bila inspiracija njezina pjesma "Ti koja imaš nevinije ruke". Evo pjesme:

Ako me ne voliš, ako te ne volim

Ako me ne voliš onda idi
i neka zauvijek prestane ova noć
što sprema oluju nad nama tako malima
i za nju tako nemoćnima.
Ako te ne volim, neka nestanu sretne,
plave dječje oči koje me vole
i koje me gledaju, ne sluteći da
vječito gdje god da odem,
na mom licu samo si ti kao patnja,
koja mi nabire kožu oko usnica,
ikoja stvara kapi u mojim očima.

Ako me ne voliš neka te preziru sve one
koje su te nekad možda lažno voljele,
neka odu i neka ti se nikad ne vrate,
kao što ti se ni ja neću vratiti
kad jednom odem,
jer danas ti ne želiš shvatiti ono moje
"znaj bit će kasno",
i ako te ja ne volim, neka noćas
na mojem jastuku umjesto kose,
počivaju oštre bodlje,
neka mi bodu ove uskipjele, prepune vene,
neka mi prodru sve do mozga u
kojem se krije ono tebi tajanstveno,
ono za što nikad neću znati
da li je ljubav ili je mržnja,
da li je sreća ili je propast.

Ako me ne voliš,
onda nestani s prvim suncem,
s prvim vlakovima koji šumeći
odlaze u daljine, odnoseći dio nas
izgubljenih u trenu slučajne ljubavi ili mržnje,
i ako te ne volim,
neka prestanu otkucaji sata na mojoj ruci
koje si slušao,
i neka nestane sutrašnje predvečerje
u kojem više možda nećemo
ni postojati.

(Pjesma je napisana 1. travnja 1980. g.)