kolumna jedne superžene

utorak, 31.08.2010.

Jesen je tu

Bez obzira što neki od Vas, ljudi s mora mislili, za nas kontinentalce jesen je već debelo nastupila. Vozeći se jutros na posao, već nakon par kilometara od moje provincije koja je malo uzdignuta, naiđoh na ravnicu preplavljenu gustom, neprozirnom maglom, tako da su mi trebali brisači i grijanje.
A tek kad sam vidjela da je u mom rodnom gradu jutros u 7 sati temperatura bila svega +6, ostala sam nemalo začuđena, budući da je mjesto u kojem radim otprilike na pola puta između provincije u kojoj živim i mog rodnog grada.
S obzirom na navedenu meteorološku situaciju i niske temperature, naveliko osjećam nostalgiju za ljetom kojeg u kontinentalnim krajevima više nema.
Da bi sve završilo u istom, nostalgičnom tonu, pronašla sam jednu meni jako dragu pjesmu iz 1986. g., dosta malo poznate Sarajevske grupe Bambinosi "Hoću ljubav, neću tugu".

Poslušajne i uživajte, volite se i ne tugujte!
- 19:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.08.2010.

Poruka crkve na današnju nedjelju

Konačno je došlo vrijeme da prionem pisanju o nekoj ozbiljnijoj temi jer mi se blog sve više počeo pretvarati u glazbenu nostalgiju.
Ne želim da Vi, moji dragi čitatelji, ovaj post pogrešno protumačite, u smislu kako dijelim ljude na vjernike i one druge, jer za mene su svi ljudi dobrodošli, ukoliko su ljudi, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost.
Ja odlazim u crkvu svake nedjelje jer na taj sam se čin na neki način zavjetovala sama sebi, prije nekih 15-ak godina, kad sam, vezano za jednu tadašnju moju situaciju i napredovanje na poslu, molila i molba mi je bila u cjelosti uslišana, iako sam kasnije vezano za to prolazila brojna iskušenja koja mi očito nije priredio Bog već zlobni ljudi, koji su bili u mojem neposrednom okruženju, a i ostali su do dana današnjega, no bez obzira koje su mi besane noći prigospodarili, nastojala sam se uzdići iznad njihove zlobe i ne osvećivati im se niti se iživljavati nad njima, iako sam imala prilike za to, zapravo tu priliku imam i danas, no ni u snu ne razmišljam o osveti.
U današnjem crkvenom čitanju i Svetom evanđelju po Luki, zapeli su mi za misli neki slikoviti detalji koji se tako lako mogu prenijeti u naš konkretni život, kao napr. kad dođeš na svadbu ili bilo koju drugu proslavu, nikad nemoj sjesti na glavnije mjesto jer postoji mogućnost da se pojavi neki uzvanik koji je po rangu viši od tebe pa će te domaćin upozoriti da mu ustupiš mjesto a ti ćeš u tom slučaju morati ustati i postiđen otići na zadnje mjesto.
Naprotiv, uvijek biraj zadnje mjesto i onda kad te domaćin pozove da se preseliš na mjesto gdje sjede viši uzvanici, bit će ti drago, bit ćeš ponosan.
Također je u jednom čitanju spominjana i situacija kako kada priređuješ gozbu ili neku svečanost, nemoj pozivati one od kojih očekuješ da će i oni za uzvrat pozvati tebe, nego naprotiv, pozovi siromašne, gladne, one sa dna, jer takvi ti ljudi neće imati čime uzvratiti pa će tako tvoja namjera da ugostiš ljude, kod Boga biti višestruko nagrađena u odnosu na onu prvu, kada očekuješ da ti ljudi uzvrate i pozovu tebe.
Kad bismo malo više osluhnuli što nam govori crkva, a svake nam nedjelje šalje neku vrlo aktualnu poruku koju možemo i moramo prenijeti u svoj konkretni život, zasigurno bismo bili bolji, kako prema sebi, tako i prema braći ljudima.
Ne želim govoriti o tome kako ja kao vjernik nemam svojih mana, jer jedna od mojih osnovnih je ta što se gotovo nikad (izvan crkve) ne molim, čak niti ne prekrižim.
Možda će se mnogi od Vas zapitati kakva li je ovo vjernica, no ja priznajem svoje greške, kao što ih općenito priznajem i u običnom, svakodnevnom životu i smatram da je već i u priznavanju grešaka neka veličina čovjeka, jer kolike li samo ljude znam iz mojeg neposrednog okruženja koji smatraju kako su uvijek u pravu i kako se uvijek sve mora odvijati po njihovoj zamisli. Vjerojatno Bog i za takve ima milosti, jer njegovi su kriteriji puno, puno blaži i fleksibilniji od naših ljudskih, jer da nisu, koji bi se čovjek uopće spasio, makar bio i veliki vjernik.

Do nekog novog posta, koji će, pretpostavljam, biti glazbeni!

- 10:54 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 27.08.2010.

Kraj ljeta

Večeras su u prognozi meteorolozi najavili kako je danas zapravo zadnji, pravi ljetni dan sa temperaturom od 31C, budući da za noćas prognoziraju znatnije osvježenje te nam za sutra predlažu odjeću dugih rukava.
Srećom što sam danas za posao obukla laganu ljetnu haljinu jer to vjerojatno više neću imati prilike do drugog ljeta.
Uvijek sam nekako nostalgična zbog odlaska ljeta, jer kraj ljeta meni uvijek simbolizira prestanak nečeg što je bilo lijepo, umiranje....
Kako bi sve bilo u pomalo nostalgičnom tonu, prije par minuta vidjela sam na TV jedan prastari spot iz 1986. g., legendarne Zagrebačke rock grupe ITD bend.
Taj bend je imao puno predivnih stvari, no SONJA je meni osobno nešto najbolje od njih, jako je ritmična a takve stvari volim, pogotovo kad se radi o rock glazbi.
Neka mi oproste glazbeni znalci ako sam nešto pogriješila, jer iako volim glazbu, ne plivam baš u tim vodama, neznam ni osnove osnova.
Nekih sam se stvari podsjetila uz moju kćer koja sad kreće u 2 razred osnovne glazbene.

Obratite pažnju na spot, to je naša draga metropola, Zagreb moje mladosti, sa fićekima, bubama i pokojim jugićem ili stojadinom. Možete li vi mlađi predočiti sebi takav poluprazan grad od prije 24 godine.
Ako ne možete, pogledajte spot i pjesmu, vjerujem da će Vam se pjesma svidjeti.
Onim starijima pogotovo.

Srdačan pozdrav svima i uživajte!
- 19:47 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 25.08.2010.

Moja glazbena terapija

Dok u ovo osvježeno kasnoljetno predvečerje, u nedostatku inspiracije za pisanje posta o nekoj ozbiljnijoj temi, lutam internetom, uglavnom preslušavajući neku davnu glazbu, osjećam se optimistično.
Glazba na mene uvijek djeluje pozitivno, kako u trenucima sreće, tako i u trenucima nostalgije ili ljutnje.

Tako lutajući, pronašla sam meni jednu jako zgodnu laganicu Tomislava Ivčića, staru možda i kojih 30-ak godina.
Slušajući je, ja sam uživala. Poslušajte je i Vi, jer vjerujem da će vam se svidjeti, posebno onima iznad 40-e.

Srdačan Vam glazbeni pozdrav!
- 18:11 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 24.08.2010.

Meteoropatija ili tek obično sparno popodne

Kad sam prije nekoliko godina, onako u žurbi, na pola uha znala slušati meteorološku prognozu, istu uopće nisam doživljavala, misleći kaj ovi tamo govore o nekakvim posljedicama po ljudski organizam, uzrokovanima promjenama vremena.
I nakon proteka svega nekoliko godina od tad svaku promjenu vremena, posebice ljeti kad su sparine pred pogoršanje vremena a zimi pak kad dolazi južina i zatopljenje, i te kako jako osjetim, naravno u negativnom smislu, a prvenstveno što se tiče mojeg raspoloženja.
Za takvih dana, jedan od kojih je bio i ovaj današnji, osjećam se kao da ćuiskočiti iz kože, osjećam strašan pritisak u glavi i laganu glavobolju, osjećam razdražljivost, sve me smeta, sve mi je teško, ništa mi ne polazi za rukom, za ništa nemam živaca niti strpljenja i pretpostavljam da samtakva vrlo teška za svoju okolinu, no trpe me. Oni na poslu nešto lakše jer tamo sam non stop na kočnici, no zato kočnice otpuste čim dođem doma s posla i onda si zbilja dam oduška, pa tko mi prvi stane na put.
Obično je to moj mužić, no njemu su te moje promjene raspoloženja toliko uobičajene i dobro znane da srećom više na njih ne obraća pažnju, ma što god bilo da mu kažem za vrijeme mojeg tako lošeg raspoloženja, obično u afektu.
Da li i na vas vrijeme tako negativno utječe, ili je to posljedica mojih godina?
Ma ne, nisam ja u nikakvim godinama jer mi je baš neki dan rekla moja kći koja je u 22. godini, za vrijeme jedne naše male svađe kako ja mislim o sebi da izgledam kao neka cura a da zapravo izgledam kao babetina. Koliko god da sam tada bila ljuta na nju, ta me njezina konstatacija oraspoložila i od srca sam se nasmijala.

Puno pozdrava svima i vjerujem da vam promjena vremena neće pokvariti dan kao što je danas pokvarila meni.
Ipak, radujem se sutrašnjem novom danu i optimistična sam.
- 21:18 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.08.2010.

Nastavak prethodnog posta

Da, stala sam na tome kako sam za vrijeme GO-a pročitala čak dvije knjige.
Jedna od njih je roman Harolda Robbinsa "Kamo ljubav ode", koji bih preporučila svakom od Vas koji voli čitati njegova djela, jer navedeni je roman lagano, mogu reći ljetno štivo, nešto između krimića i ljubića.
A druga knjiga koju sam pročitala i od koje će zasigurno dobiti ospice neki od Vas je knjiga Vlatke Pokos, Život u raju.
Kao što možete pretpostaviti, knjiga nije neko remek djelo, uglavnom se sve svodi na blaćenje određenih osoba, kakti naših selebova, no ono što me najviše zaintrigiralo u navedenoj knjizi je Vlatkin odnos prema maloj Lani Radeljak, djevojčici koja je u dobi u kojoj je i moja najmlađa kći.
Vrlo sam ugodno iznenađena nekim pozitivnim Vlatkinim promišljanjima o odgoju djevojčice u toj dobi, posebice u smislu kako djeci u toj vrlo osjetljivoj životnoj fazi netreba ispunjavati baš svaki njihov prohtjev, kako nam se to kasnije nebi obilo o glavu na vrlo negativan način.
Pronašla sam tu i sebe i neke svoje greške i propuste koje sam učinila u odgoju jednog od moje troje odrasle djece, no nebih sad o detaljima, to je prošlo svršeno vrijeme i grešku koju sam napravila ne mogu više ispraviti kao što ne mogu vratiti vrijeme unatrag kojih 10 i više godina.

Sutra je za mene prvi radni dan nakon GO-a i moram se za njega fizički i psihički spremiti pa zato odoh na spavanje.
Svima Vam laka noć i puno pozdrava do nekog novog posta.

- 21:26 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Kraj GO-a

Još uvijek ja kao da ne vjerujem da je istekao moj GO u trajanju od tri tjedna neprekidno, jer čini mi se da se još nisam pravo ni odmorila a ono već sutra ja moram na posao.
Da nisam onih tjedan dana bila na moru, zapravo nebih niti znala za GO jer u kući u kojoj živi sedmeročlana obitelj stalno ima nekakvog posla, pa ja stoga ukoliko se hoću makar malo odmoriti, svakako moram težiti tome da izbivam barem tih tjedan dana i odem na more, koje si priznajem, iz godine u godinu sve teže mogu priuštiti, pogotovo s obzirom na recesiju koja je zavladala tamo gdje radi moj muž.
No kako god bilo, GO je iza mene, čak sam za ta protekla 3 tjedna uspjela pročitati dvije knjige.

Za kraj jedna morska laganica Matka Jelavića.

Puno pozdrava svima!
- 14:47 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 21.08.2010.

Glazbena nostalgija

U trenutnom nedostatku inspiracije za pisanje posta o nekoj određenoj, ozbiljnoj temi, lutajući internetom pronašla sam ovu pjesmu Kiće Slabinca, zapravo to je naša verzija a čini mi se da je original na grčkom, no čula sam i verziju na njemačkom koja mi ne zvuči ni upola tako lijepo kao ova naša.
Mene u ovoj pjesmi čak ne fasciniraju note toliko koliko me fascinira tekst, jer slušajući ga jednostavno mi se nižu slike iz nekog davnog vremena, razdoblja prvih ljubavi, od kojih sve baš uvijek i nisu završavale hepiendom.

Pokušajte se opustiti i uživajte!
Puno pozdrava svima.

- 17:34 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 20.08.2010.

Obična popodnevna šetnja

Jučerašnje sam popodne uspjela iskoristiti baš onako za svoju dušu, kako bih ponovno malo napunila baterije prije nego što u ponedjeljak, nakon trotjednog GO-a krenem na posao.
Kolegica s posla, koja je također na GO-u i ja zajedno odosmo u nama najbliži veći grad obaviti neke poslove a nakon toga svratismo na popodnevnu kavu u jedan kafić u prekrasnom prirodnom okruženju, uz slapove rijeke.
Moja prijateljica Suncokretica zasigurno zna o kojem je dijelu grada riječ.
Nakon što smo popile kavu, prošetasmo uz rijeku, lijevom i desnom obalom, oduševilo me novouređeno kupaslište koje možda i nije tako novo, no ja tim dijelom nisam šetala sigurno više od 20 godina, budući da uglavnom u gradu uvijek sve obavljam na brzinu, vozeći se autom, pa puno stvari niti ne zapažam.
I tako nas dvije prošetasmo jučer uređenom šetnicom i mostićima preko rijeke, postavljenima samo za pješake, prisjećajući se nekih davnih dana, kojih 30-ak godina unatrag, kad smo bile klinke, srednjoškolke i kad smo istom rutom šetale ruku pod ruku sa nekim našim, tada velikim, a danas davnim ljubavima.
Na povratku zastadosmo u jednom većem šoping centru, malo prolunjasmo, no srećom nismo išle u nikakvu kupovinu jer kupovina me izluđuje za razliku od ove jučerašnje, neobavezne šetnje koja mi je bila poput prave psihoterapije.
A kad sam već kod davnih ljubavi, pronađoh jednu meni predivnu pjesmu Kemala Montena, čini mi se sa Splita 75, kad sam još bila klinka u 6. osnovne, no meni je i danas veoma, veoma draga.
Gledajući danas iz jedne realnije perspektive, vjerojatno iz životnog iskustva, čini mi se da takve ljubavi o kakvoj on pjeva ovdje, postoje nažalost samo u pjesmama.
Što vi mislite o tome?

Puno puno pozdrava svima i uživajte!

- 12:26 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.08.2010.

O piscima i motivima

Gotovo da mi je lutanje blogom i pretraživanje raznoraznih postova brojnih blogera postala uobičajena navika pa se ponekad pitam što li pojedine ljude motivira na pisanje o nekoj, možda čak neuobičajenoj temi.
Pitam se gdje uopće ljudi nalaze motivaciju i teme za postove.
Konkretno u mojem slučaju, moja stara obiteljska kuća koja je već nekoliko godina od smtri moje majke prazna, za mene je nepresušni izvor motiva koje obrađujem u svojim postovima.
Prije nekoliko dana, budući da sam još na GO-u, u ranim jutarnjim satima prolazila sam pored te moje kuće i zastadoh na par minuta, onako u žurbi, samo da zaliti cvijeće koje je još uvijek bilo u dubokoj jutarnjoj hladovini.
A da bih došla do vode, morala sam odšetati kojih 20 -.ak metara kroz travu do gležnja koja je još uvijek, bez obzira što je bilo negdje oko 9 ujutro, bila puna debele, svjetlucave rose.
Nije mi preostalo ništa drugo nego zavrnuti traperice do koljena a otvorene sportske sandale s niskom petom koje sam imala na nogama nije mi bilo žao smočiti, čak ni da su se toga trena raspale. Bio je predivan osjećaj osjetiti dodir mlade i rosne, vlažne trave na vlastitoj koži, isti kao u neka davna vremena dok sam bila dijete.
Pitam se samo koliki smo li mi rijetki sretnici koji, bez obzira što živimo užurbanim urbanim životom možemo ponovno osjetiti toplu jutarnju rosu na svojim nogama budući da ja takvo nešto nisam doživjela godinama unatoč tome što živim u provinciji, a kamoli pak oni od vas koji su u gradu.
I tako sam došla do zaključka kako mi moja stara obiteljska kuća trenutno ne služi baš za ništa osim kao neiscrpan izvor motivacije za pisanje.
Znam da to neki ljudi ne mogu razumijeti, ne može čak niti moja najbolja prijateljica kojoj nije jasno da me pisanje može toliko oduševljavati i rasterećivati, da mogu intenzivno doživjeti cvjetnu livadu i pisati o njoj jer ona takve stvari čak niti ne zapaža.
No i takvi ljudi koji žive u realnosti a ne u oblacima poput nas koji pišemo, zasigurno imaju svoje ispušne ventile.
Još jedan od mojih ispušnih ventila bio je i današnji popodnevni odlazak u grad s kolegicom s posla, a utisci s istog biti će tema mojeg slijedećeg posta.

Do tada, puno pozdrava svima!

- 20:57 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Glazbena nostalgija

Lutajući internetom naiđoh na neke prastare pjesme, kojih se više ni sama nisam mogla sjetiti, a jedna od njih je i ova koja slijedi.
Pjevač se zove Mahir Paloš a pjesma je iz 1979. g. kada se možda neki od Vas još nisu ni rodili.
Učinilo mi se da bi pjesma mogla biti neki šund, kako se to onda zvalo, no kad sam pročitala da su njezini autori Đorđe Novković i Đelo Jusić, tada zasigurno nema greške, pjesma je vrlo romantična i vrlo, vrlo slikovita, bez obzira što nema videa, ona dovoljno govori sama za sebe. Tekst mi je čak bolji od muzike.

Pokušajte slušati i uživajte.
Pozdrav svima.
- 12:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 18.08.2010.

Opet ja o prošlosti

Često sam ljuta na sebe zbog toga što u svim mojim postovima obavezno mora biti zastupljena prošlost kroz moja sjećanja na neko davno prošlo, svršeno vrijeme, koje današnja mlađa generacija, zapravo ljudi koji su danas u svojim najboljim godinama, za koje osobno smatram da su one između 30. i 45., ne mogu razumijeti.
Smatram kako imam dovoljno godina da već jednom odbacim te svoje, kako zgodno kaže jedna moja prijateljica blogerica, kofere prošlosti.
No naprotiv, ja ih i dalje neumorno vučem i pitam se da nema te prošlosti o čemu bih zapravo pisala. O svakidašnjim problemima za koje znam da nitko nema živaca slušati jer svakog od nas ponešto muči.
Svakako moram zahvaliti nekim mojim prijateljicama i prijateljima blogerima koji su imali razumijevanja za moje jadikovke u prethodnom postu, suosjećali samnom, hrabrili me i dali mi podršku tako da sam danas već puno bolje.
Istina, kako se moj GO bliži kraju, još svega 2 dana i vikend, kao da počinjem zapadati u neku laganu depresiju, no to mi se uvijek događalo nakon povratka sa makar i kraćeg godišnjeg, a kako neće sad kad me nije bilo na poslu puna tri tjedna i kad neznam što će me sve dočekati tako da ću odmah morati u 6. brzinu a znam da to odmah neću moći, trebat će mi barem dva dana da ponovno uđem u jednu ustaljenu poslovnu kolotečinu.
Hvata li i Vas panika kad se morate vratiti na posao nakon dužeg GO-a?

Za kraj, još jedna moja prastara pjesmica, napisana 16. kolovoza 1978. g.


Noć

Suze. Kapi na mom licu.
I kiša, sićušna, gusta, prozirna.
Duga i svijetla, mokra cesta negdje u bezpovrat.
A pijetli već najavljuju zoru.
Vraćam se nezadovoljnim koracima i
potvrđujem tim sretnicima koji su zaljubljeni:
"Da, bilo je lijepo."
I plačem u tami moje sobe
a vani se kovitla neprozirna magla
i zaudara vlažan i svjež zrak.
Slutim!
Noćas dolazi jesen
koja mi neće donijeti smirenje.


Puno pozdrava svima.
- 21:35 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 17.08.2010.

Evo mene opet

Iako sam se s mora vratila prošle subote, jednostavno nisam pronašla vremena za pisanje a zapravo nisam imala niti inspiraciju za to, budući da se ovih nekoliko dana nakon što sam stigla doma i još uvijek sam na GO-u do kraja tjedna, prilično loše osjećam, potpuno demotivirana za bilo što.
Zapravo sve one baterije koje sam uspjela napuniti u onih tjedan dana boravka na moru, kao da su se odjednom ispraznile čim sam izašla iz auta i ušla u kuću, našavši posvud oko sebe nered, hrpe nabacanog prljavog rublja i da ne nabrajam dalje ostale sumorne prizore koji su me dočekali.
Dok sam bila mlađa takve me stvari nisu smetale, ribala sam i čistila za svima, bila sam poput sluškinje, no s godinama granica tolerancija na određene stvari očito postaje niža kao i fizička spremnost za odrađivanje kućanskih poslova.
No toliko o tome.
U skladu sa mojim, pomalo sumornim raspoloženjem, pronašla sam jednu moju davno napisanu pjesmu, točnije 05. kolovoza 1978.

... jer ostavilo me je sunce

I odlaze ovog predvečerja,
ludo žureći,
tamo negdje daleko,
neki zaneseni sretnici.
A toplo ljetno predvečerje
kupa me u beznađu svega što želim,
što hoću,
poslije ovog dosadnog, samotničkog života
iza gvozdenih rešetaka
koje su vječno otvorene,
ali ipak.
Kroz njih ne mogu se osloboditi.
Slute li oni moju nesreću,
u svom zanosu,
u svom strastvenom uživanju?
Plačem u tami moje sobe
jer ostavilo me je sunce
a još jedan dosadan, bezznačajan dan,
umire u mojim očima
koje su još uvijek tako žedne
vjere u bolji život.

- 22:48 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.08.2010.

Da se ne zaboravi

I eto, još jedna, petnaesta po redu obljetnica od završetka Domovinskog rata, cvijeće i svijeće na sve strane, a osobno sam i sama danas, kao i svake godine na taj dan kad god mi je prilika, bila na jednom takvom odavanju dužne počasti svima palima za dragu nam domovinu.
Zapravo je dosta godina prošlo od 05. kolovoza 1995. g a čini mi se kao da je to bilo prije godinu ili dvije, kako starimo tako vrijeme sve brže i brže odmiče.
Ja u mojoj provinciji, udaljenoj 30-ak kilometara od prvog većeg grada nisam niti osjetila rat, jedino što sam ga osjetila kroz odlazke na posao u grad, kontakte sa ljudima koji su živjeli na ratom zahvaćenom području pa kasnije u izbjeglištvu, opće i zračne opasnosti, otkazane autobusne linije, čekanja u skloništima dok se sve nebi stišalo i krenuo prvi autobus u pravcu provincije u kojoj živim.
A koliko li je samo taj nesretni rat upropastio ljudskih sudbina, koliko uništenih i razorenih obitelji, koliko prekinutih djetinjstava, koliko obitelji zavijenih u crno koje su ostale bez najdražih, čak znam nekoliko slučajeva gdje su za vrijeme granatiranja stradala i djeca predškolske dobi dok su sa bakama trčala u sklonište.
Kako li je samo bilo tim roditeljima, kako li im je danas, oni sigurno te strahote ne mogu zaboraviti, svoj bol nose u sebi i zasigurno na cijeli Domovinski rat gledaju iz jedne druge perspektive u odnosu na nas, pasivne promatrače.
1991. na 1992. u mojoj 30 km udaljenoj provinciji od crte razdvajanja, satima i danima smo slušali detonacije ispaljenih četničkih granata pa onda mogu samo zamisliti kako je bilo ljudima koji su bili u neposrednoj blizini tog ratnog kaosa.
No eto, dosta o tužnim temama, preksutra konačno odlazimo na more, baš se radujem jer moja najbolja prijateljica i njezina kći rakođer putuju s nama.
A što se muzike tiče, na vrijeme sam se pobrinula i uspjela nabaviti par CD-a sa pjesmama iz moje mladosti tako da nam putem neće biti dosadno, ta će mi muzika doći kao prava psihoterapija.
Da nebi moji vjerni čitatelji pomislili da sam ih zaboravila, no u idućih 10-ak dana nema postova niti komentara, ali nadoknadit ću ja sve to kad se vratim, vjerujem napunjenih baterija i puna dojmova kao što sam svake godine kad se vratim s mora i kad odmah počnem odbrojavati dane koliko mi još treba do novog GO-a i odlaska na more, no tko zna da li ću si to iduće godine uopće moći i priuštiti jer vidim da je već ove godine dosta mojih poznanika odustalo od mora i da će GO provesti kod kuće. A upravo takav GO je ono što najmanje volim jer uz moju brojnu obitelj ja bih se na GO-u kod kuće pretvorila u pravu pepeljugu.
Do nekog novog posta puno pozdrava svima!

- 21:38 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 04.08.2010.

Glazbena nostalgija

Poslijednjih dana od kad sam na GO-u, sve intenzivnije razmišljam o odlasku na more (konačno putujemo u subotu) pa sam se sjetila jedne možda nebitne sitnice a to je glazba koju ćemo putem slušati, budući da radio u autu mog muža ne radi, jedino je u funkciji CD player na kojem se već unatrag godinu dana vrti isključivo jedan jedini CD i na koji sam već postala alergična iako se dosta rijetko vozim u njegovom autu. To je CD Mladena Kvesića koji mu je dala starija kći jer joj se očito ne sviđa, vjerojatno misleći u sebi nešto u stilu "neka stari sluša to, kaj on zna kaj je dobra muzika".
Osobno nemam ništa protiv navedenog pjevača, neke njegove pjesmice mi se i svđaju, no kaj je previše, previše je.
I tako ja jedno veče odoh gore do mojeg potkrovlja, na kompjuter moje kćeri, budući da je moj jadan, sa još jadnijom opremom koju ima na sebi, te pronjuškah malo po nekim internetskim glazbenim stranicama i ostadoh vrlo ugodno iznenađena repertoarom pjevača i pjesama koje sam tamo pronašla, tražeći uglavnom pjesme iz razdoblja moje mladosti, od 1975. pa do 1985., no ima i onih iz puno ranijeg perioda, koje čak niti ja nikad nisam čula a kamoli pak generacija mlađa od mene.
Napravila sam popis izvođača i pjesama iz tog razdoblja i zbrojivši sve na kraju, našlo se tu 15-ak izvođeča, među kojima Tomislav Ivčić, Tereza, Mišel Briški, Nano Prša, Zdravko Čolić, Denis Roussos, Stranci, Darko Domijan, Džo Maračić, Marjan Miše, Milo Hrnić, Mahir Paloš, Mišo Kovač, Kemal Monteno i Leo Martin. Uz taj popis, moći ću češće i brže pretraživati navedene stranice sa pjesmama koje možda sve i nisu najpopularnije pjesme navedenih pjevača, neke su već i zaboravljene, no meni uvijek jednako lijepe i aktualne je one su me u trenu vratile kojih 30-ak godina u natrag. A tko ima takvu moć vratiti nas unatrag u trenu, osim glazbe koju smo nekad voljeli i slušali?
Oni mlađi čitatelji vjerojatno neznaju da su navedeni pjevači u to vrijeme bili najveće estradne zvijezde bivše Juge, kad je već domaća zabavna glazba u pitanju, izuzev D. Roussosa, koji je čini mi se podrijeklom Grk, no poznata Evropska pjevačka zvijezda. Najbolja njegova stvar meni je svakako "Good by my love good by" i "My friend the wind".
Sjećate li se Kemalovih pjesama "Jedne noći u decembru", "Pjesme zaljubljenika", "Hvala svima", Čolićeve "Jedne zime sa Kristinom", "Ti si mi u krvi", pa njegove manje poznate ali meni predivne laganice "Poslije raskoši i sjaja".
Sjetite li se ponekad Ivčićevih hitova "Prvi snijeg", "Sve moje ljubavi", Voljena vrati se., Kićine "Marijane" i "varaš me ti", Terezinih "Sunčanih fontana" i "Sna julske noći".
Predivne su mi i pjesme, mlađoj generaciji manje poznatih pjevača, puput Mahira Paloša "Mirišu li naše ruže", "Zašto zatvaraš oči" i "Oprosti za suze", te Beogradskog pjevača Leo Martina čiji se najveći hit "Laku noć dragi, laku noć draga" i sad često vrti na nekim našim lokalnim radio postajama i oni koji su čuli tu pjesmu vjerujem da će se složiti samnom, bez obzira na to gdje je taj pjevač bio i što je radio za vrijeme Domovinskog rata, ako je uopće, zbog svojih godina, mogao biti u redovima srpske vojske.
Oni od Vas kojima navedena imena i naslovi znače vezu sa mladošću, vjerojatno će, poput mene, potražiti navedene naslove i uživati slušajući ih, a također i oni mlađi, jer to je ipak prava zabavna muzika, pravi evergreeni, za razliku od one kojom se danas truje naša mladost po diskotekama, u obliku turbo-folka i neznam kako li se sve još zovu svi ti pravci koji nam dolaze sa istoka.
Ne želim se miješati u ničiji glazbeni ukus, jer i ti mladi kad tad će shvatiti što je ono što oni danas slušaju u odnosu na muziku koja je vječna.
Puno pozdrava svima do novog posta.

- 15:37 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 03.08.2010.

O ogovaranju i tračanju

Iako su još uvijek rani jutarnji sati a ja na podužem GO-u od jučer, jutros odlučih ustati nešto ranije, zaliti balkonsko cvijeće i udahnuti malo svježeg jutarnjeg zraka.
Neopterećenoj svakidašnjim obavezama, dosjetih se kako bi bilo dobro napisati koju o ogovaranju i tračanju, u čemu, iskreno priznajem, mi žene ipak prednjačimo pred našom drugom polovicom, izuzev nekih ekstrema koji po tom pitanju postoje i među muškima no ja takve tipove uopće ne doživljavam kao muške nego ih smatram babama, budući da ih znam nekoliko onako usput, kao poznanike.
Vjerujem da se zbog ove izjave neće naljutiti muški dio mojih čitatelja jer oni znaju da se to na njih ne odnosi već se odnosi isključivo na ljude iz moje okoline koje često susrećem.
U mjestu gdje sam živila nekad, prije moje udaje, seoski su tračevi bili uobičajena i svakodnevna pojava iako meni niti tada nije bilo jasno kako se nekom da tratiti vrijeme na brinjenje tuđe brige. Danas je tamo druga situacija. Državna cesta kao da je sve razdvojila, nitko više nikog ne posjećuje a ja kad dođem povremeno, iako u poslijednje vrijeme sve rjeđe dolazim u moju staru kuću, jedva da i poznajem prve susjede a da ih sretnem na ulici tko zna da li bih ih uopće prepoznala s obzirom da sam oduvjek imala problema sa pamćenjem izgleda ljudi.
Izgled nečijeg lica nikad nisam mogla upamtiti, pogotovo ljudi koje sam slabije poznavala, pa kad nisam bila sigurna da li je to ta osoba ili nije, čim sam joj čula glas znala sam, jer glas je taj koji pamtim iako čovjeka možda nisam vidjela 10 i više godina.
U tom mom bivšem zavičaju mnogo je i doseljenika, mnogo se kuća prodaje, jedni dolaze, drugi odlaze a starosjedioca gotovo da i nema. Prava je rijetkost uopće vidjeti čovjeka da hoda cestom, samo auti, strašan promet i buka, pa stariji ljudi koji su tu još rijetki ostali niti ne izlaze van svojeg dvorišta a mladi, generacija desetak godina mlađa od mene koja se doselila u ratu ili neposredno prije rata, ne pozna nas starosjedioce, tako da mi se čini da tu zapravo nema niti tko niti koga tračati jer se ne poznajemo iako smo tako blizu. Jedini bivši susjedi o kojima znam nešto su roditelji moje najbolje prijateljice no ono što o njima znam, doznam od nje, budući da nam baš i kuće nisu toliko blizu da bi se pozdravljali u prolazu.
Za tračanje na radnom mjestu nikad nisam imala niti interesa niti vremena budući da moj posao traži maksimalnu koncentraciju na ono što radim, konstantno, tijekom svih 8 sati. Mjesto u kojem radim je zapravo jedna velika provincijska sredina u kojoj su prisutna ogovaranja i tračanja i čak znam neke ljude, zapravo žene koje su uvijek jako dobro obaviještene i znaju ama baš sve o svakom. Takvima se zaista čudim jer nije mi jasno da nemaju dovoljno svog posla i obaveza nego se zamaraju drugima. Svojevremeno sam jednoj mojoj poznanici čak i rekla da je promašila profesiju i da bi za nju bio pun pogodak pisati za neke "žute" novine jer bi ljudi bar imali za čitati sočne stvari koje ona uspije iskopati o drugima.
Ponekad mi se čini kako živim između prostora i vremena, poznajući još uvijek više ljudi iz mojeg bivšeg zavičaja u odnosu na ljude koje poznam u maloj provincijskoj sredini u kojoj živim već 26 godina i u kojoj sam zapravo najviše ljudi upoznala kroz odlazak u crkvu.
Najviše stvari koje uspijem doznati o sredini u kojoj živim doznam od moje svekrve, bakice u zbilja zrelim godinama koja također ne izlazi nigdje van dvorišta no očito ima neke svoje kolegice od kojih neke stvari uspije doznati tako da o puno stvari koje se događaju u našoj maloj sredini ja doznam od nje, primajući ih s rezervom, zapravo neke stvari čujem ali ih ne registriram jer ne želim se umarati sa tuđim problemima kad imam i svoje od kojih neke neznam i ne mogu riješiti.
Ne bih htjela da čitajući ovaj post ljudi pomisle kako sam ja nevinašce koje ne ogovara i ne trača nikog, jer koja je to od nas žena, ja samo nemam prilike za takvo nešto jer ili sam u kontaktu sa ljudima kojima trač očito nije preokupacija ili pak nemam dovoljno vremena naći se na pravom mjestu baš onda kad se pretresa netko ili nešto.
Imate li vi ponekad vremena za ogovaranje, ne ono zločesto, već onako usput, neko bezazleno komentiranje nekih ljudi i događaja?
Puno pozdrava svima.
- 06:57 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.08.2010.

Sjeta

Tko o čemu a ja opet po prošlosti.
U nedostatku neke kvalitetnije teme o kojoj bih večeras pisala, na brzinu listajući svezak sa mojim, davno napisanim pjesmama, pronađoh jednu, napisanu prije 32 godine, kad niti sanjati nisam mogla da će se u mojim najboljim godinama u kojima sam danas, pojaviti čudo u obliku interneta koje će mi omogućiti da neke od tih mojih, davno napisanih pjesama, konačno izađu na danje svjetlo.

Pjesmu koja slijedi, napisala sam kad sam imala svega 16 godina i gledajući na njezin sadržaj iz moje današnje perspektive, pjesma mi zvuči kao da ju je napisala osoba koja je tada bila u tridesetima. Očito sam neke stvari u pubertetu preemotivno i preozbiljno doživljavala, kao da nisam proživjela mladost na način na koji su je proživljavali moji vršnjaci.

No da previše ne filozofiram, evo konačno i pjesme.


Sjeta

I jedne iste ovakve,
ali ipak, tako davne prohladne noći,
u njegovoj zamršenoj, lepršavoj smeđoj kosi,
zaspale su moje usne.
Još vlažne od njegovog poljubca
poslije kojeg sam počela
od budućnosti mnogo očekivati!
A pramenovi magle kovitlali su se
u toj prohladnoj, predjesenjoj noći,
tamo daleko u pustoši,
u nedokučivosti mog pogleda,
tamo još dalje od one ravnice,
kojoj nije bilo kraja.
Ali ipak u nekoj trošnoj prostorijici
njegovog doma,
lebdjela je i sijala škrtu svjetlost
jedna lampa koju je ostavio neugašenu.
Na stolu ga je čekala šalica
nekog toplog, slatkog mlijeka,
kojeg sam tako poželjela te noći,
dok sam ga možda voljela.
Njegove usne u mom snu,
zaspale su na mojim budnim očima
tako bezbrižno.
Bio je sretan i svjestan da me vara,
a siguran da mu vjerujem baš sve.
Sve, još više toj laži nego istini
koju mi je donijela današnjica.

(Napisano 04. kolovoza 1978. g.)

- 20:53 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.