kolumna jedne superžene

Opet ja o prošlosti

Često sam ljuta na sebe zbog toga što u svim mojim postovima obavezno mora biti zastupljena prošlost kroz moja sjećanja na neko davno prošlo, svršeno vrijeme, koje današnja mlađa generacija, zapravo ljudi koji su danas u svojim najboljim godinama, za koje osobno smatram da su one između 30. i 45., ne mogu razumijeti.
Smatram kako imam dovoljno godina da već jednom odbacim te svoje, kako zgodno kaže jedna moja prijateljica blogerica, kofere prošlosti.
No naprotiv, ja ih i dalje neumorno vučem i pitam se da nema te prošlosti o čemu bih zapravo pisala. O svakidašnjim problemima za koje znam da nitko nema živaca slušati jer svakog od nas ponešto muči.
Svakako moram zahvaliti nekim mojim prijateljicama i prijateljima blogerima koji su imali razumijevanja za moje jadikovke u prethodnom postu, suosjećali samnom, hrabrili me i dali mi podršku tako da sam danas već puno bolje.
Istina, kako se moj GO bliži kraju, još svega 2 dana i vikend, kao da počinjem zapadati u neku laganu depresiju, no to mi se uvijek događalo nakon povratka sa makar i kraćeg godišnjeg, a kako neće sad kad me nije bilo na poslu puna tri tjedna i kad neznam što će me sve dočekati tako da ću odmah morati u 6. brzinu a znam da to odmah neću moći, trebat će mi barem dva dana da ponovno uđem u jednu ustaljenu poslovnu kolotečinu.
Hvata li i Vas panika kad se morate vratiti na posao nakon dužeg GO-a?

Za kraj, još jedna moja prastara pjesmica, napisana 16. kolovoza 1978. g.


Noć

Suze. Kapi na mom licu.
I kiša, sićušna, gusta, prozirna.
Duga i svijetla, mokra cesta negdje u bezpovrat.
A pijetli već najavljuju zoru.
Vraćam se nezadovoljnim koracima i
potvrđujem tim sretnicima koji su zaljubljeni:
"Da, bilo je lijepo."
I plačem u tami moje sobe
a vani se kovitla neprozirna magla
i zaudara vlažan i svjež zrak.
Slutim!
Noćas dolazi jesen
koja mi neće donijeti smirenje.


Puno pozdrava svima.