Iako sam se s mora vratila prošle subote, jednostavno nisam pronašla vremena za pisanje a zapravo nisam imala niti inspiraciju za to, budući da se ovih nekoliko dana nakon što sam stigla doma i još uvijek sam na GO-u do kraja tjedna, prilično loše osjećam, potpuno demotivirana za bilo što.
Zapravo sve one baterije koje sam uspjela napuniti u onih tjedan dana boravka na moru, kao da su se odjednom ispraznile čim sam izašla iz auta i ušla u kuću, našavši posvud oko sebe nered, hrpe nabacanog prljavog rublja i da ne nabrajam dalje ostale sumorne prizore koji su me dočekali.
Dok sam bila mlađa takve me stvari nisu smetale, ribala sam i čistila za svima, bila sam poput sluškinje, no s godinama granica tolerancija na određene stvari očito postaje niža kao i fizička spremnost za odrađivanje kućanskih poslova.
No toliko o tome.
U skladu sa mojim, pomalo sumornim raspoloženjem, pronašla sam jednu moju davno napisanu pjesmu, točnije 05. kolovoza 1978.
... jer ostavilo me je sunce
I odlaze ovog predvečerja,
ludo žureći,
tamo negdje daleko,
neki zaneseni sretnici.
A toplo ljetno predvečerje
kupa me u beznađu svega što želim,
što hoću,
poslije ovog dosadnog, samotničkog života
iza gvozdenih rešetaka
koje su vječno otvorene,
ali ipak.
Kroz njih ne mogu se osloboditi.
Slute li oni moju nesreću,
u svom zanosu,
u svom strastvenom uživanju?
Plačem u tami moje sobe
jer ostavilo me je sunce
a još jedan dosadan, bezznačajan dan,
umire u mojim očima
koje su još uvijek tako žedne
vjere u bolji život.
Post je objavljen 17.08.2010. u 22:48 sati.