kolumna jedne superžene

Da se ne zaboravi

I eto, još jedna, petnaesta po redu obljetnica od završetka Domovinskog rata, cvijeće i svijeće na sve strane, a osobno sam i sama danas, kao i svake godine na taj dan kad god mi je prilika, bila na jednom takvom odavanju dužne počasti svima palima za dragu nam domovinu.
Zapravo je dosta godina prošlo od 05. kolovoza 1995. g a čini mi se kao da je to bilo prije godinu ili dvije, kako starimo tako vrijeme sve brže i brže odmiče.
Ja u mojoj provinciji, udaljenoj 30-ak kilometara od prvog većeg grada nisam niti osjetila rat, jedino što sam ga osjetila kroz odlazke na posao u grad, kontakte sa ljudima koji su živjeli na ratom zahvaćenom području pa kasnije u izbjeglištvu, opće i zračne opasnosti, otkazane autobusne linije, čekanja u skloništima dok se sve nebi stišalo i krenuo prvi autobus u pravcu provincije u kojoj živim.
A koliko li je samo taj nesretni rat upropastio ljudskih sudbina, koliko uništenih i razorenih obitelji, koliko prekinutih djetinjstava, koliko obitelji zavijenih u crno koje su ostale bez najdražih, čak znam nekoliko slučajeva gdje su za vrijeme granatiranja stradala i djeca predškolske dobi dok su sa bakama trčala u sklonište.
Kako li je samo bilo tim roditeljima, kako li im je danas, oni sigurno te strahote ne mogu zaboraviti, svoj bol nose u sebi i zasigurno na cijeli Domovinski rat gledaju iz jedne druge perspektive u odnosu na nas, pasivne promatrače.
1991. na 1992. u mojoj 30 km udaljenoj provinciji od crte razdvajanja, satima i danima smo slušali detonacije ispaljenih četničkih granata pa onda mogu samo zamisliti kako je bilo ljudima koji su bili u neposrednoj blizini tog ratnog kaosa.
No eto, dosta o tužnim temama, preksutra konačno odlazimo na more, baš se radujem jer moja najbolja prijateljica i njezina kći rakođer putuju s nama.
A što se muzike tiče, na vrijeme sam se pobrinula i uspjela nabaviti par CD-a sa pjesmama iz moje mladosti tako da nam putem neće biti dosadno, ta će mi muzika doći kao prava psihoterapija.
Da nebi moji vjerni čitatelji pomislili da sam ih zaboravila, no u idućih 10-ak dana nema postova niti komentara, ali nadoknadit ću ja sve to kad se vratim, vjerujem napunjenih baterija i puna dojmova kao što sam svake godine kad se vratim s mora i kad odmah počnem odbrojavati dane koliko mi još treba do novog GO-a i odlaska na more, no tko zna da li ću si to iduće godine uopće moći i priuštiti jer vidim da je već ove godine dosta mojih poznanika odustalo od mora i da će GO provesti kod kuće. A upravo takav GO je ono što najmanje volim jer uz moju brojnu obitelj ja bih se na GO-u kod kuće pretvorila u pravu pepeljugu.
Do nekog novog posta puno pozdrava svima!