Konačno je došlo vrijeme da prionem pisanju o nekoj ozbiljnijoj temi jer mi se blog sve više počeo pretvarati u glazbenu nostalgiju.
Ne želim da Vi, moji dragi čitatelji, ovaj post pogrešno protumačite, u smislu kako dijelim ljude na vjernike i one druge, jer za mene su svi ljudi dobrodošli, ukoliko su ljudi, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost.
Ja odlazim u crkvu svake nedjelje jer na taj sam se čin na neki način zavjetovala sama sebi, prije nekih 15-ak godina, kad sam, vezano za jednu tadašnju moju situaciju i napredovanje na poslu, molila i molba mi je bila u cjelosti uslišana, iako sam kasnije vezano za to prolazila brojna iskušenja koja mi očito nije priredio Bog već zlobni ljudi, koji su bili u mojem neposrednom okruženju, a i ostali su do dana današnjega, no bez obzira koje su mi besane noći prigospodarili, nastojala sam se uzdići iznad njihove zlobe i ne osvećivati im se niti se iživljavati nad njima, iako sam imala prilike za to, zapravo tu priliku imam i danas, no ni u snu ne razmišljam o osveti.
U današnjem crkvenom čitanju i Svetom evanđelju po Luki, zapeli su mi za misli neki slikoviti detalji koji se tako lako mogu prenijeti u naš konkretni život, kao napr. kad dođeš na svadbu ili bilo koju drugu proslavu, nikad nemoj sjesti na glavnije mjesto jer postoji mogućnost da se pojavi neki uzvanik koji je po rangu viši od tebe pa će te domaćin upozoriti da mu ustupiš mjesto a ti ćeš u tom slučaju morati ustati i postiđen otići na zadnje mjesto.
Naprotiv, uvijek biraj zadnje mjesto i onda kad te domaćin pozove da se preseliš na mjesto gdje sjede viši uzvanici, bit će ti drago, bit ćeš ponosan.
Također je u jednom čitanju spominjana i situacija kako kada priređuješ gozbu ili neku svečanost, nemoj pozivati one od kojih očekuješ da će i oni za uzvrat pozvati tebe, nego naprotiv, pozovi siromašne, gladne, one sa dna, jer takvi ti ljudi neće imati čime uzvratiti pa će tako tvoja namjera da ugostiš ljude, kod Boga biti višestruko nagrađena u odnosu na onu prvu, kada očekuješ da ti ljudi uzvrate i pozovu tebe.
Kad bismo malo više osluhnuli što nam govori crkva, a svake nam nedjelje šalje neku vrlo aktualnu poruku koju možemo i moramo prenijeti u svoj konkretni život, zasigurno bismo bili bolji, kako prema sebi, tako i prema braći ljudima.
Ne želim govoriti o tome kako ja kao vjernik nemam svojih mana, jer jedna od mojih osnovnih je ta što se gotovo nikad (izvan crkve) ne molim, čak niti ne prekrižim.
Možda će se mnogi od Vas zapitati kakva li je ovo vjernica, no ja priznajem svoje greške, kao što ih općenito priznajem i u običnom, svakodnevnom životu i smatram da je već i u priznavanju grešaka neka veličina čovjeka, jer kolike li samo ljude znam iz mojeg neposrednog okruženja koji smatraju kako su uvijek u pravu i kako se uvijek sve mora odvijati po njihovoj zamisli. Vjerojatno Bog i za takve ima milosti, jer njegovi su kriteriji puno, puno blaži i fleksibilniji od naših ljudskih, jer da nisu, koji bi se čovjek uopće spasio, makar bio i veliki vjernik.
Do nekog novog posta, koji će, pretpostavljam, biti glazbeni!
Post je objavljen 29.08.2010. u 10:54 sati.