kolumna jedne superžene

(Ne)perspektiva jednog inteleaktualca

Zaista me zaboli srce kad vidim kako susjed - gastarbajter preko puta, već 3. put u 30 godina, koliko mu je stara kuća, mijenja fasadu na njoj a ja, nekakav intelektualac na "dobro" plaćenom poslu u "Lijepoj našoj" na radnom mjestu zbog kojeg bi me neki uslijed zavisti, utopili u žlici vode, nisam u stanju zamijeniti čak niti jedan pišljivi prozor moje stare kuće, koji je na sjevernoj strani, pa je propao uslijed starosti i kiša tako da čak i štakori mogu prolaziti kroz njega, no srećom ne prolaze jer nema unutra hrane..
Ma nisam ja zavidna mom susjedu, naši su međususjedski odnosi o.key, doduše rijetko se i viđamo jer ja rijetko dolazim u moj zavičaj, pa razmišljam kako je on pravi sretnik što ima mene za susjedstvo, budući znam kako su u mom starom zavičaju brojni primjeri gdje su međususjedski odnosi usijani do te mjere da ih gotovo svakodnevno, mora rješavati policija.
Ne želim ovdje potencirati međususjedske odnose već zapravo reći kako je moj susjed pravi sretnik što su on i gospođa godinama živjeli vani (gotovo 40 godina), on ima neki zanat, rintao je cijeli radni vijek u jednoj tvornici za strojem a gospođa je medicinska sestra. Dakle nikakva gospoda niti intelektualci no unatoč svemu, uspjeli su izgraditi, urediti i već nekoliko puta preurediti kućerinu, ne kuću, kupiti stan vani i kupiti ili izgraditi (neznam točno) zgradu sa apartmanima koje iznajmljuju u jednom manjem mjestu na sjevernom Jadranu.
S druge pak strane ja, intelektualka, jedna uzorna hrvatska katolička obitelj (kako je rekao pokojni Franjo Tuđman, Bog da mu grijehe oprosti), sa četvero djece, od kojih troje odraslih i svega jedan zaposlen a dva na Zavodu bez perspektive.
Moj muž, istina nije intelektualac već šljaker, koji šljaka u nekoj lijevoj tvrtki koja još nije ispaltila plaće niti za lipanj.
I neka mi onda netko kaže kako se na zapadu živi loše a kako je u Lijepoj našoj sve idilično. Ma gospodo, zašto si sami mažete oči, zar Vam nije dovoljno što Vam ih mažu naši vrli političari.
Moja je priča samo jedna od 100 000 takvih priča, a gdje su pak priče o onim familijama u kojima oba supružnika rintaju poput mog muža a mjesecima ne primaju niti kune. Pitam se od čega ti ljudi plaćaju režije, što jedu?
Pita li se to Premijerka, pita li se Predsjednik, pita li se Bebić, Šeks i sva ostala svita politička?
Nije li ih sram i dalje nam prodavati maglu, crkli dabogda svi ti lopovi.
Možda će i moja stranica poslije ovog biti uklonjena no ja ću tada otvoriti neku drugu na nekom drugom blogu i j..... im sve po spisku.
Možda sam previše vulgarna, no kako neki dan reče moja prijateljica SEOSKA IDILA onom taksisti iz Dubrovnika, "mrš", a ja bi tome još dodala "u rodno mjesto":
Neka mi oproste moji čitatelji na grubim riječima no jako sam iziritirana i samo na ovaj način mogu sav bijes i gnjev izbaciti iz sebe jer pukla bih inače.

A sve bih ovo ukrasila jednom Škorinom pjesmom"Svetinja" iako Škoro baš i nije pjevač niti osoba koju obožavam, no ova mi je pjesma nekako kao točka na "i" s obzirom na temu mojeg večerašnjeg posta.

Srdačan pozdrav svima i ugodan Vam ostatak vikenda!