kolumna jedne superžene

Kako godine lete

Slušam sinoć u središnjem Dnevniku kako je jučer obilježena godišnjica rođenja Johna Lenona, člana i pjevača legendarne rock skupine Bitlsi, koji je ubijen u New Yorku, u prosincu 1980. g., u vrijeme kad je imao svega 40 godina. Da je živ,danas bi John Lenon bio vitalni dedica od 70 g. i vjerojatno bismo uživali uz mnoge njegove, danas nenapisane, izvrsne pjesme
Sjećam se tog dana u prosincu 1980. g., tada sam bila u 4. razredu gimnazije i bez obzira što smo živjeli u jednom komunističkom sistemu kakva je bila bivša Juga, sve novine, radi i TV, jer drugih medija tada nije niti bilo, vijest o njegovom ubistvu prenijeli su kao udarnu vijest na svojim naslovnicama, odnosno informativnim emisijama.
Kao da je bilo jučer, ne mogu vjerovati da će u prosincu biti 30 godina od tog događaja.
Za trideset godina ja ću imati 78, bit ću prastara baka, ako uopće te godine i doživim, jer ako sam pokupila gene mojih muških predaka, tada zasigurno neću, no po mojim ženskim precima bih i mogla, počevši od moje mame, baka i prabaka koje su sve umrle nakon punih 80, čak baka koju sam najviše voljela, sa gotovo punih u 87.
No da se nebih prepustila lošim slutnjama, evo jedne predivne stvari Grupe Black - Wonderfull life, iz tamo neke 1987. g.
Da je baš riječ o predivnom životu kojeg mi danas živimo, čini mi se da nije, no prepustimo se nostalgiji nekih prošlih godina i uživajmo.