kolumna jedne superžene

Depresivno kišno popodne

Posljednjih tjedana kao da mi je ponestalo ideja za pisanje, no vjerujem da vrlo negativno i depresivno na mene djeluje ovo tmurno jesensko vrijeme.
Dok slušamo kako se ljudi dolje na jugu još kupaju, mi kontinentalci smo već naveliko zagazili u tmurnu jesen, sa maglovitim, sumornim jutrima, prohladnim vremenom tijekom dana, kao da je kraj listopada a ne polovica rujna u kojem sve još uvijek dozrijeva.
U nedostatku bolje inspiracije, pronašla sam jednu prastaru pjesmu Sarajevske grupe Ambasadori, tamo iz neke davne 1976. g., dok sam još bila klinka u osnovnoj školi i bila oduševljena tom pjesmom, čim sam je prvi put čula.
Čak mi je mama kupila i tu singlicu, kako su se onda zvale gramofonske ploče koje su na svakoj strani imale po jednu pjesmu.
Pjesma mi se čini i danas vrlo zgodnom, pogotovo za one nesretno zaljubljene, no takvih srećom ima malo među Vama, mojim prijateljima blogerima, jer uostalom, odrasli smo, odgovorni i ozbiljni ljudi.

Glazbeni vam i kišni pozdrav!