Zašto ne volim proljeće?
Vjerujem da će se većina ljudi koja pročita makar samo naslov ovog mog današnjeg posta naći u čudu i zapitati se pa kakva je to osobo koja ne voli proljeće. Meni se čini kako je proljeće godišnje doba koje ljudi inače previše favoriziraju u odnosu na druga godišnja doba, no koliko god ono imalo svojih prednosti, ima i nedostataka, pa stoga postoje i takvi, vjerujem rijetki nesretnici poput mene, kojima je proljeće zaista najgore godišnje doba. Što postajem starija, svake godine dolazak proljeća kao godišnjeg doba pada mi sve teže, kako zbog vanjskih, vidljivih utjecaja, u obliku alergija, kašljanja, kihanja, curenja nosa, stezanja u prsima, komaraca, bolova u kostima i mišićima, tako još više zbog onih drugih, navidljivih emocionalnih razloga koji mi biude depresiju i razdražljivost.
I tako sinoć u nekim predvečernjim satima, čekajući na koncert u glazbenoj školi moje kćeri, sjednem ispred škole na klupu u parku, osjećajući divan opijajući miris jorgovana i ostalih ukrasnih cvjetnih grmova posađenih u parku oko škole. Kad sam sjela u dvoranu u kojoj je počeo koncert, odjednom sam u nogama oko gležnja osjetila užasan, neugodan svrab koji mi se počeo širiti posvuda po koži a u očima pečenje i žarenje, kao da su mi bile pune pijeska.
Sva sreća što koncert baš i nije predugo trajao, svega nekih sat vremena i baš sam uživala u njemu iako me cijelo vrijeme mučila ta prokleta proljetna groznica. Posjetivši do sada desetak takvih koncerata, konačno sam tek sada u kasnim četrdesetima shvatila kako je glazba zbilja "zvonka radost", posebice glazba klavira kojeg sam oduvjek smatrala dosadnim instrumentom, instrumentom samo za posebnu vrstu ozbiljne glazbe koju mogu razumijeti samo ljudi koji su glazbeno koliko toliko opismenjeni, za razliku od mene koja sam glazbeno potpuno nepismena iako volim glazbu. Konačno sam spoznala kako se kroz klavirsku glazbu tako slikovito mogu iskazati osjećaji, raspoloženja, slike.
Neki dan onako u šali počnem razmišljati kako li je samo lijepo mom mužu koji je okružen samim umjetnicama, kći je odabrala učenje klavira u glazbenoj školi i dosta vremena provede sjedeći i vježbajući, ja posljednjih dana dosta vremena provedem na računalu pišući ovu moju kolumnu ili čitajući i komentirajući tuđe postove.
Kad sam već kod teme zbog čega ne volim proljeće, jedan od razloga je trava i zelenilo općenito koji u meni izazivaju strašnu depresiju, osobito posljednjih godina kad sve oko nas koji živimo na selu iz godine u godinu postaje sve više neobrađeno i zapušteno, sama pustoš i divljina, jer očito su se političari u Lijepoj našoj pobrinuli da bude tako. No nebih sad o tome, to će zasigurno biti tema jedne od mojih slijedećih kolumni.
Predpostavljam da ljudi koji žive u gradu imaju sasvim drugačiji pristup i razmišljanja o seoskom životu, nikako mi nije jasno zbog čega se pretjeruje u favoriziranju života na selu i prikazuje ga se idiličnim, jer on zasigurno ima više loših nego pozitivnih strana. Iako sam cijeli svoj dosadašnji život živjela na selu, smatram kako bih se jako lijepo uklopila u gradsku sredinu, jer nisam tip koji voli prirodu, čeprkanje po vrtu i cvjetnjaku, uživa u košnji trave, šišanju živice, sadnji voćaka i sličnim poslovima. Upravo su to poslovi koji me izluđuju i kako postajem starija, tako mi ti poslovi padaju sve teže i teže, zapravo samo neki od njih koje zaista radim jer nikad nisam obrezivala niti sadila voćke niti šišala živicu. Divim se ljudima koje takvi poslovi relaksiraju. Relaksiraju me novine, internet, pokoji dobar triler ili čitanje knjiga, uglavnom posuđenih u knjižnici.
Sad moram završiti, možda sam postala preopširna, jer baš mi je jučer rekla moja najstarija kći koja je već žena u odraslim godinama, iako je ja još uvijek smatram nezrelom za te njezine godine, kako je pročitala moja do sada dva objavljena posta i kako joj je prvi bio zanimljiv a drugi već pomalo dosadan . Ionako je već pola dvanaest u noći i vrijeme da se konačno krene na spavanje jer sutra je novi radni dan, srećom zadnji u ovom tjednu. Pomalo se i veselim vikendu, jer ponovno ću imati priliku bar jedan dan, najvjerojatnije subotu, provesti u mojoj staroj kući u kojoj ću, među meni mnogim, dragim starim stvarima zasigurno pronaći inspiraciju za novu temu o kojoj ću uskoro pisati. Laku noć i sanjajte nešto lijepo.
|
