Sve moje,
nekad davno napisane pjesme,
bile su pune sjete.
U njima su se plavile vode na obzorjima,
tada nedostižnim mojim umornim koracima.
Dok su me u tim pjesmama
u rana jutarnja svitanja,
u mojoj plavoj sobi,
budili pijetli i buka prometa,
danas me, daleko od vreve grada,
u mojoj toploj, rozoj sobi,
budi mobitel i budilica,
dok moja stara kuća,
koja mi je nekad bila dom,
u takva zimska svitanja
stoji sama i napuštena
pokraj ogromne ceste,
sa spuštenim kapcima,
poput starca ili djeteta
u dubokom zimskom snu.
A ja, u tom, hladnom,
užurbanom svitanju
jednog siječanjskog ponedjeljka,
plačem nad tuđim tugama,
a moje zaboravljam.
Kao da ni ne postoje.
Post je objavljen 03.02.2011. u 18:28 sati.