kolumna jedne superžene

Oprostiti, no da li i zaboraviti?

Da li Vas je ikad u životu iznevjerila i prevarila Vama jako draga i bliska osoba od koje to nikad nebi očekivali, ni u snu pomišljali na takvu mogućnost?
Meni se nedavno upravo takvo nešto dogodilo i pojma nemate kako to saznanje grozno zaboli.
Uvijek sam opraštala ljudima, nikad se nisam niti znala, niti htjela duriti na druge, no uvijek sam s takvim ljudima koji su me povrijedili bila vrlo oprezna u svim daljnjim vezama i komunikacijama, uvijek sam svakom takvom manje vjerovala nego bi vjerovala nekom slučajnom, usputnom prolazniku.
Od onih sam ljudi koji uvredu znaju oprostiti no koji je nikad ne zaboravljaju.
Reći ćete da sam zlopamtilo, no jednostavno sam takva. Ne volim svjesno vrijeđati niti verbalno, niti svojim bezobzirnim postupcima druge ljude, pa stoga niti ne dozvolim da drugi to čine meni jer me takvi nepromišljeni postupci drugih znaju jako povrijediti..
Da nebih sad previše jadikovala sama nad sobom i svojom situacijom, planirala sam kako ću ovaj post uljepšati jednom davnom pjesmom Tomislava Ivčića "Oprosti mi", no opet je zakazala moja informatička konfiguracija pa ću pjesmu staviti nekom drugom prilikom.
Moram istaknuti kako me nije povrijedio moj partner jer on je jedna od rijetkih osoba koje može razumijeti moje razočaranje u jednu drugu, meni vrlo blisku osobu.
Da li Vam se nešto slično dogodilo i kako ste reagirali?
Da li ste oprostili a niste zaboravili ili ste učinili i jedno i drugo a što ja nikako ne mogu, ma koliko god to htjela.
Bit će joj oprošteno, no ne i zaboravljeno.

Sutra je novi dan, vjerujem vedriji od ovog današnjeg jer jutro je ipak pametnije od večeri pa stoga srdačan pozdrav svima!