Ponekad se pitam zbog čega svi mi blogeri uglavnom ne volimo komentirati poeziju a ja je osobno veoma volim čitati jer ona mi dođe kao psihoterapija nakon iscrpljujućeg dana na poslu, nakon kojeg, kad dođem kući, ionako više nemam snage za ništa drugo osim za čitanje.
A meni sad u nedostatku inspiracije za pisanje baš kao naručene dođu moje pjesme koje sam davno pisala i od kojih sam neke u posljednje vrijeme i objavljivala u postovima.
Tako eto pronađoh i pjesmu koju sam napisala u Starigradu na Hvaru 08. lipnja 1977. g., za vrijeme maturalnog putovanja na kraju osnovne škole.
To je jedna od prvih mojih napisanih pjesama, posvećena mojoj prvoj ljubavi o kojoj sam negdje u rujnu pisala u jednom postu pod naslovom "Stranac".
Da ne duljim, eto pjesme:
A ti, a ja
Ta noć, ta tamna noć, splela nam je kose onog predvečerja.
A sad? Ti si sad u svom domu, ti spavaš.
Možda sanjaš o sijenu, mirisnom, posušenom, danas spremljenom.
Možda razmišljaš o mom povratku.
A ja? Ja sam sad daleko, veoma daleko,
ali u mislima smo nerazdvojni.
Samo čekam dan da se vratim i da ti se ponovno bacim u naručje
baš kao one noći.
A i ova idila silno me podsjeća na tu noć.
Glazba svira, vozila bruje ali ja sam daleko.
Ali vratit ću se jednog dana tebi,
sa radošću, sa osmjehom u plavim,
zaljubljenim očima i usnama
žednima tvog poljubca.
Možda me baš sad sanjaš kad se približava ponoć.
A ja, sama u sjeni svjetiljke,
gledam ogromne valove što se dižu.
To more me privlači, želi me, očarava me, ali ja ne idem,
ja moram budna sanjati o tebi
i razmišljati o našoj sretnoj, budućoj ljubavi.
I za kraj, jedna lagana Giulianova pjesmica "Da je do mene"
<
Post je objavljen 08.11.2010. u 21:13 sati.