kolumna jedne superžene

Razmišlajanja o zavičaju

Kad sam jako davno, prije kojih 30 i nešto godina, u dugim jesenskim večerima, često nesretna zbog neke neuzvraćene ili neostvarene ljubavi, sa prozora moje roze sobe, kako sam je tada zvala, sa čežnjom znala promatrati treperenje udaljenih svjetala na sjeveru, sanjarila sam tada kako bi bilo divno živjeti u tom kraju, čija sam svjetla jedva mogla nazirati u daljini.
I nakon nekoliko godina, kojih 6 ili 7 godina, moja su se maštanja konačno i ostvarila jer ja sam zbilja našla ljubav svog života u kraju čija su me svjetla tada toliko očaravala iako u njemu nikad nisam bila jer u doba moje rane mladosti, naročito na selu, nije bilo automobila kao danas, da si mogao zapaliti i odvesti se kud ti srce poželi.
Da sam tada imala auto i znala voziti, zasigurno bih se koji put bila uputila u pravcu tih treperavih svjetala, no to je za mene onda bio samo san.
A danas je pak obrnuto. Često sa terase mog novog doma, u zavičaju mog muža u koji su me tada davno prije mamila svjetla u daljini, za vedrih jesenskih večeri, kad nema magle, sa čežnjom promatram svjetla mog rodnog zavičaja iz kojeg sam otišla davno no sa kojim me veže 1000 neraskidivih veza, počevši od sredine u kojoj sam zaposlena, prijateljica iz djetinjstva, bivših susjeda, rodbine, i da ne nabrajam dalje.
Kako li nam se samo prioriteti, čežnje i želje tijekom života mijenjaju.
Napisala sam ovaj post sinoć, sjedeći sama u najcrnjijoj noći u mojem malom autiću, ispod jedne ulične lampe, u gradu koji je na pola puta između mog rodnog i mog sadašnjeg zavičaja, čekajući moju najmlađu kćer dok je bila na treningu.
Iako sam do završetka njezinog treninga imala još kojih pola sata, morala sam prekinuti pisanje jer rijetki prolaznici su me sumnjičavo promatrali, misleći možda da nisam normalna kad pišem u autu ispod uličnog svjetla, ili nedaj Bože da pišem pismo nekom tajnom ljubavniku.
U životu se treba znati našaliti i na svoj račun a meni to nikad nije bilo teško.

Dobro jutro svima i koračajmo hrabro u novi dan!